Nije dobro da čovjek bude sam. Tri tisuće godina kasnije, ono što je Knjiga postanka zabilježila, suvremena znanost dokazuje svakim novim istraživanjem učinaka bliskosti i usamljenosti na ljudsko zdravlje.
Najrobusniju potvrdu biblijske teze dala je harvardska longitudinalna studija o sreći, provedena kroz više od 80 godina, koja otkriva da su najbolji prediktori zdravlja, dugovječnosti i životnog zadovoljstva upravo – bliski odnosi.
Riječ je o našoj biološkoj potrebi.
Od ranog djetinjstva naš se mozak razvija kroz kontakt. Naš imunološki sustav bolje funkcionira u emocionalno sigurnim vezama. Naša sposobnost za suočavanje s krizama raste proporcionalno dubini naših odnosa.
Nije dakle dobro da čovjek bude sam, jer među ostalim, kvalitetni odnosi štite nas od stresa, depresije, kardiovaskularnih bolesti, pa čak i prerane smrti.
No baš kao što ni mučne slike na kutijama cigareta ne odvraćaju pušače od njihove ovisnosti, tako nas ni sama znanstvena spoznaja o koristima bliskih odnosa neće nagnati da ih gradimo. Uostalom, previše je objektivnih izgovora na našoj strani.
Favoriziramo učinkovitost nad spontanošću. U pretrpanim rasporedima sve teže pronalazimo slobodno vrijeme, a kada ga nađemo, pretvaramo ga u vrijeme za sebe – ne za druge.
U ime svog mira dragocjene minute slobode provodimo ugađajući sebi ili ih tratimo na digitalnim platformama koje ne razvijaju odnose, nego angažman. Hrane nas dojmom društvenosti dok nas guraju dublje u iluziju samodostatnosti.
Ništa od toga ne djeluje tragično samo po sebi, ali zajedno stvaraju savršeno plodno tlo za površnost i emocionalnu izolaciju.
Prema post-Covid istraživanjima, duboko usamljenih sve je više: svaka četvrta osoba od 18 do 30 godina i svaka treća od 30 do 44 godine. Kako odnosi s godinama blijede, trećina Amerikanaca starijih od 45 kaže da nema više niti jedan bliski odnos, a zbog te praznine nerijetko traže pomoć.
Brigu za druge pritom smo potpuno profesionalizirali. Za sve naše emocionalne potrebe, danas postoji educirani stručnjak. A tu je i sve više onih samoproglašenih “stručljaka” čija tarifa raste proporcionalno broju pratitelja na društvenim mrežama.
Umjesto stvarne povezanosti imamo plaćene zamjene za bliskost, algoritamske odnose i duboko ukorijenjen strah od toga da budemo stvarni. Vanjski nam svijet svakako otežava građenje odnosa, no veći je problem što to naš unutarnji svijet svesrdno sabotira. Agenti te sabotaže zovu se strah i oholost.
Strah se stisne i uzmakne od bliskosti, a oholost se napuhne i bliskost odguruje. Jedan je obrana ranjivosti, drugi je maska snage. Strah kaže: Ako se otvorim, mogu biti odbačen, povrijeđen. Oholost kaže: Ne treba mi nitko. Samo će mi komplicirati.
Ta dva agenta sabotaže uvjeravaju nas da su površni odnosi sigurniji, da je samoća preferirano stanje. Zato smo uvježbali kako se predstavljati, a zaboravili kako se pokazati.
Bliskost traži ranjivost, prostor za drugoga i tvoj ego sa strane. Sve je to daleko preriskantno za našu iluziju kontrole jer bliskost nije ugovor ni simetrija moći. Biti blizak ne znači samo biti prisutan — nego biti dostupan srcem. Psihologija to zove emocionalna dostupnost, evanđelje to zove ljubav prema bližnjemu.
Jezik nas ne vara: bližnji je onaj kome si blizu — ne nužno fizički, nego nutrinom. Bliske odnose ne određuje trajanje, učestalost viđanja ni količina zajedničkih interesa. Bliski postajemo kad prestanemo biti jedini u vlastitoj priči. Počinje tamo gdje prestajemo kontrolirati i dopuštamo da nas drugi dotiču. Ne da nas dovrše nego da nas mijenjaju i da zajedno rastemo.
U tome je i njezina svetost – u svijesti da nismo ovdje samo zbog sebe, nego u spremnosti da živimo za druge. Ta je spoznaja toliko riskantna da se tu strah i oholost moraju udružiti protiv bliskosti, rađajući tako ultimativnog agenta sabotaže: strah od gubitka sebe.
Jedan od najpodmuklijih ubojica bliskih odnosa, strah od gubitka sebe često se lažno predstavlja kao samopouzdanje, jasnoća ili čuvanje vlastitih granica. U svojoj srži, to je egzistencijalna nelagoda pred idejom da će tvoja individualnost, sloboda, autonomija ili identitet biti poništeni ako se stvarno otvoriš drugome. To je onaj strah koji govori:
“Ako te pustim preblizu, prestat ću biti svoj. Izgubit ću svoje ja”
“Ako se u ovom odnosu dam do kraja, što će od mene ostati?”
I to je ona oholost koja govori:
“Ja sam takav kakav jesam. Tko me voli – voljet će me ovakvog.”
“Ne želim da me netko oblikuje. Ako me treba mijenjati, onda me ne voli.”
Zvuči kao samopoštovanje, ali u korijenu često nije prihvaćanje sebe, nego obrana od promjene. A to je već duhovna i emocionalna tvrdokornost – odbijanje odnosa kao prostora rasta.
Bliskost ne traži savršen trenutak pa ni savršenu osobu. Ne događa se kad sve bude posloženo, nego kad prestanemo štititi ono što nas ionako ne spašava: kontrolu, samodostatnost, sliku o sebi. Čovjek koji ne dopušta da ga odnos promijeni, ne dopušta ni da ga itko voli. Zato umjesto nizanja izgovora kako nismo imali vremena, prilike ili sreće za duboke odnose, važnije je pitati se imamo li još hrabrosti za to? Za bliskost kao radikalni čin vjere.
Nije dobro da čovjek bude sam… samo mora ponovno odlučiti postati bližnji.
