INTROSPEKT by Vlatka Kalinić: Teza da je Charlie Kirk sam isprovocirao metak, logika je silovatelja koji tvrde da ih je žena izazvala svojim odijevanjem

Utah Valley University, tri tisuće studenata, jedan hitac s krova.
Tko je javno smaknut, mučenik za Krista ili širitelj mržnje kojeg je sustigla karma? Oko lika i djela Charlieja Kirka dva tabora nikad se neće složiti. Polarizirao ih je za života, nastavlja polarizirati i u smrti. Tragedija nakon tragedije je da se ne mogu složiti ni oko toga da do takve smrti nikada nigdje ne bi trebalo doći.
Reakcije su stigle sa svih strana. Institucije su pokazale konsenzus da je političko nasilje potpuno nespojivo s demokratskim vrijednostima. “Charlie Kirk nije bio naš neprijatelj, naš neprijatelj je njegov ubojica” ustvrdili su demokrati u Kongresu. Društvene mreže otkrile su novo dno. “Charlie Kirk je upucan? To je dobro jer je on bio loš čovjek.” – “Netko je to morao učiniti.” Umjesto da zastanu u tišini i osudi, tisuće videa dokumentirale su razigrano slavlje zbog smrti neistomišljenika. Mržnja rađa mržnju, poručuju, poginuo je od ideologije koju je sam zagovarao. To što je bio “polarizirajuć” postalo je i objašnjenje i opravdanje za atentat.
Premisa koja se time provlači jest da je sam isprovocirao metak koji ga je pogodio. To je logika silovatelja, onih koji tvrde da ih je žena izazvala svojim ponašanjem i odijevanjem.
Je li on izazivao? Je. Misli, riječi, polemike. Njegov “Prove Me Wrong” format bio je igra provokativnih pitanja i javni sukob ideja. Provocirao je dijalog, govorio jasno i tvrdo da su brak i obitelj temelj života, da spol nije društveni konstrukt, da je pobačaj osam puta gori od Holokausta. Izazivao je i inspiraciju i bijes. Nosio je etikete fašista, homofoba, mrzitelja žena i teoretičara zavjere. Bio je spreman na to i znao je zašto to radi: “Želim normalizirati neslaganje bez nasilja”.
Sloboda govora, prva linija obrane demokracije, urušava se ondje gdje bi trebala biti najjača – na sveučilištima. Istraživanje Foundation for Individual Rights and Expression pokazuje da tri od četiri studenta drži da je u redu nadvikivanjem ušutkati govornika. Jedan od troje misli da je nasilje prihvatljivo da se spriječi iznošenje neželjenih ideja. To više nije marginalan stav, sila je očito prihvaćena kao jezik politike. Mladi ljudi odrastaju u uvjerenju da je opravdano metkom ušutkati riječi koje ne odobravaš. Tako je ušutkan i Charlie Kirk.
Nekoliko minuta nakon njegove smrti, jedna od njegovih najkontroverznijih izjava preplavila je internet. “Vrijedno je da svake godine, nažalost, imamo određeni broj smrti od oružja kako bismo zadržali Drugi amandman i zaštitili naša druga Bogom dana prava. To je razumna cijena”.
Taj je citat postao slavodobitno opravdanje, a njegova smrt se dodatno relativizirala. Da nije bio toliko popularan na društvenim mrežama, kažu neistomišljenici, Kirkovo ubojstvo bi bilo samo još jedan običan dan u Americi.
Istina je da je atentat na Kirka dio krvavog niza. Od ranjavanja Stevea Scalisa do pokušaja atentata na samog Trumpa, pa sve do mučnog smaknuća demokratske zastupnice Melisse Hortman i njezinog supruga u obiteljskom domu. No razlika je u reakcijama. Hortmanovu je smrt pratilo zgražanje i konsenzus. Nitko nije likovao. U slučaju Kirka mase su se usudile reći “dobro je da se to dogodilo”. To je nova točka prevrata u ideološkom ratu.
Posljedice će biti dalekosežne. Svaka tribina i svaka dvorana sada će nositi sjenu visokih sigurnosnih mjera. Platforme će biti pod pritiskom da uklanjaju sadržaje koji slave nasilje, a time će se otvoriti nove debate o cenzuri. Retorika će postati još žešća, polarizacija još dublja. Najopasnije je to što se već naziru dvije spirale zla: jedni slave smrt i stavljaju mete na čelo drugih konzervativaca, a konzervativni krugovi prijete osvetom. Ni jedno ni drugo nije spojivo s demokratskim i kršćanskim vrijednostima koje je Kirk zagovarao. Demokracija počiva na pravu glasa, na riječima i uvjeravanju. Kršćanstvo počiva na uvjerenju da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i da mu dostojanstvo pripada bez obzira na političku ili ideološku oznaku. Sam je Kirk često citirao da su sva ljudska bića „sveta jer nose pečat Stvoritelja“ i da bez te premise ni sloboda ni Ustav nemaju smisla.
Njegova snaga je bila u tom svjedočanstvu. Nije bio senator ni guverner, nije donosio zakone. Bio je meta jer je javno govorio ovo vjerujem, ovo branim, ovome se nadam. Političara ubijaš da promijeniš vlast, svjedoka ubijaš da uništiš ideju. Atentator je birao trenutak javnog svjedočenja da dokaže kako je govor opasan po život.
Predsjednik Trump nazvao je ovo “mračnim trenutkom za Ameriku”. U pravu je, i ne samo za Ameriku, jer ona izvozi svoje kulturne obrasce. Atentat na kampusu u Oremu signal je svim društvima koja već plešu na rubu nasilne polarizacije. Rub će prijeći ako i desnica usvoji ljevičarsku maksimu da toleriraju samo one koji su prema njima tolerantni.
Najbolji ishod bio bi povratak onome što je Kirk tražio cijeli život – vjeri. Prvo u Krista, onda i u snagu argumenata. Da kritika riječi ostane u prostoru riječi.
Zbog toga je neprestano pozivao na hrabrost: „Aristotel je rekao da je hrabrost vrhovna vrlina. Bez nje nema poštenja, nema pravde, nema ljepote, nema čuđenja. Posvetite se životu hrabrosti.“ Što god mislili o njegovim stavovima, jedno mu se ne može osporiti. Imao je hrabrosti do kraja. Životom je platio uvjerenje da je riječ vrijedna rizika.