KOLUMNA

INTROSPEKT by Vlatka Kalinić: Uspješna i sama – kako je suvremena žena uškopila suvremenog muškarca

Što uopće znači “kvalitetan muškarac”? Za suvremenu ženu to je visoko funkcionalni paradoks: Samouvjeren, ali ne i narcisoidan. Ambiciozan i uspješan, ali njoj uvijek dostupan. Snažan i muževan, ali njoj poslušan. Intelektualno snažan ali joj se ne suprotstavlja. Uklapa se savršeno u njen već izgrađen život. Jednorog.

Autor: Vlatka Kalinić
event 12.04.2025.
Photo: Emica Elvedji /Pixsell

U gradovima, u stanovima s pogledom koji obećava budućnost, žive žene koje su uspjele. Visokoobrazovane, samostalne, elokventne, financijski stabilne. Njihove police prepune su knjiga, njihovi rasporedi zakrčeni sastancima, a ormari pažljivo kurirani za svako raspoloženje i svaku prigodu. Mnoge od njih večeraju same. I mnoge će reći da nisu izabrale taj život, dogodio im se. Željele su ljubav, ali su vjerovale da se prvo moraju pobrinuti za uspjeh. Karijera se gradi, planira, u nju se ulaže. A ljubav… ljubav će se dogoditi sama. Pa zašto se nije dogodila?

Kad ih to pitaš (mada se to danas gotovo i ne smije), uvijek stižu ista dva odgovora:  „Nema kvalitetnih muškaraca.“  Ili: „Bolje sama nego u lošoj vezi.“ Oba ta odgovora u sebi sadrže mrežu laži koja, isplete li se dovoljno čvrsto, postaje prepreka svakom mogućem stvarnom odnosu.

Što uopće znači “kvalitetan muškarac”?

Za suvremenu ženu to je visoko funkcionalni paradoks: Samouvjeren, ali ne i narcisoidan. Ambiciozan i uspješan, ali njoj uvijek dostupan. Snažan i muževan, ali njoj poslušan. Intelektualno snažan ali joj se ne suprotstavlja. Uklapa se savršeno u njen već izgrađen život. Jednorog.

“Malo je muškaraca koji mi mogu parirati”, ustvrdit će vam rezignirano. Lako je tako zatvoriti temu, ne ostavljajući prostor ideji da možda i nije do muške nedoraslosti ženskom geniju, nego se jednostavno ne žele s njima boriti. Suvremena žena je desetljećima učena da se mora boriti. Za svoje mjesto, za svoj glas, za poštovanje, za ravnopravnost. U toj borbi je razvila izvanredan mišić samodostatnosti i bremenito uvjerenje:  „Ako želim da nešto ispadne kako treba, moram se za to sama pobrinuti.“

Ono što u poslovnom svijetu možda savršeno funkcionira, u partnerskim odnosima guši.
Jer u trenutku kad muškarac pokuša preuzeti inicijativu i zauzeti prostor — on se sudara s njenom neizgovorenom porukom: „Ne trebam te. Makni mi se s puta. Sama ću to riješiti“. Taj je stav obrambeni mehanizam, rodilo ga je razočaranje, osjećaj odbačenosti, strah ili nepovjerenje.

Osvijesti li ona svoje slijepe točke, pokušat će prepustiti dio kontrole. Malim koracima,pa ga pošalje tako u dućan s popisom. On se naravno vrati s pogrešnim jogurtom, kruhom bez glutena kojeg nitko nije tražio i bez jaja, jer “nije bilo onih tvojih iz podnog uzgoja” pa nije kupio nikakva. I čokoladu je donio. Da ju razveseli, a zaboravio je da je ona ovaj tjedan ponovno na dijeti. Ona gleda u vrećice, u njega, u popis, pa si puše u bradu umjesto da izgovori naglas što misli – „Niža vrsta“

Velik broj muških primjeraka u sudaru s ovakvim ženskim zidom će se povući. Razlozi? Piši razno, jer različiti su i muškarci. Ima tu nezrelih, nesigurnih, kruto tradicionalnih, muškotoksičnih i nedovoljno muževnih. A tu su i oni jednostavno iscrpljeni.

Dobar dio njih odrastao je sa slikom tradicionalnog muškaraca u glavi. Onoga koji mora biti hranitelj, zaštitnik i autoritet. Te tri muževne kvalitete katkad se – potpuno pogrešno –  u muškom mozgu stope u viši rodni pojam: nadmoć. Ukorijeni li se njegovo viđenje vlastite vrijednosti u osjećaju nadmoći nad ženom, on gubi klimavi temelj svog samopouzdanja kad se nađe pred snažnom i uspješnom ženom.

No povlače se i oni koji su kultivirali zdravu muževnost. Onu koja nije agresija i nadmenost, nego prostor odgovornosti, zaštite, inicijative, vodstva. Ali ako žena sve odlučuje, sve planira, sve zna, sve ispravlja — gdje da taj muškarac stane? Osjeća se posve suvišno. Kao da se mora boriti za prostor koji mu nikad neće biti dan, kao da mora odraditi sve savršeno da bi bio toleriran… i nikad do kraja prihvaćen.

Muževnost ne raste tamo gdje je višak, muškarac se ne zadržava tamo gdje nije potreban. Mnogi su imali to iskustvo, vezu sa samodostatnom, neki i samoživom ženom. Sa ženom koja nije znala popustiti, koja ih je stalno ispravljala i testirala. I sad više ne traže prostor, samo mir. Iscrpljeni su. Ne žele se ni truditi, ni voditi, ni izazivati. Samo da ne bude naporno. Samo da mu ne bude previše.

Ona, kad čuje da mu je previše, čita to ovako: “Moja ambicija, jasnoća, emocionalna inteligencija i verbalna moć izazivaju nesigurnosti u muškarcima koji nisu prošli vlastiti razvoj.” On, kad pomisli da mu je neka žena previše, zapravo misli: “Brate, ne da mi se. Imao sam to. Znam kamo vodi. Nigdje.”

On se ne želi boriti protiv njenog nevidljivog neprijatelja – potrebe za kontrolom. U njenoj glavi, nema ništa strašnije od gubitka kontrole i prepuštanja. Put koji pod zastavom ljubavi vodi u potčinjenost, služinstvo, drugotnost i neslobodu. Zato, kaže ona, bolje sama nego u lošoj vezi. I to bi bilo točno da taj zaključak ne krije opasnu podvalu – da je jedina alternativa samoći LOŠA veza. Nije li bolje biti u dobroj vezi nego sam? Ili u braku, po mogućnosti.

Kvalitetnih muškaraca ima, onih s kojima je moguće ostvariti zdrav odnos. Prepoznaju se po tome da se sa ženama ne natječu i ne osjećaju se manjima kad je ona više. Štoviše, njezin uspjeh vide kao svoj uspjeh. No iako zdrava muževnost ne traži da žena bude manja, traži da bude mudrija. Ta se mudrost negdje putem izgubila, ona koja kaže da je muškarac glava, a žena vrat koji glavu drži i okreće u pravom smjeru.

Slika muškarca kao glave dolazi iz Pavlovih poslanica, i ujedno je najskandalozniji prikaz muško-ženskih odnosa iz perspektive suvremenog feminizma. „Jer muž je glava ženi kao što je Krist glava Crkvi…“ (Efežanima 5:23)

Razumljiva je sva mržnja koja se rađa iz doslovnosti tumačenja. Ta rečenica sugerira hijerarhiju – muškarac je iznad žene, on vodi, a žena slijedi. Zvuči kao da muškarac ima vlast kojoj se žena mora pokoravati, jer je bez njega ona jadna bezglava. Da je barem apostol u poslanicama pojasnio ono što svi kršćani zapravo podrazumijevaju, a to je da se odnos muža i žene temelji na ljubavi i međusobnom poštovanju. Umetnemo li to kao nastavak biblijskog citata “muž je glava ženi koju voli i poštuje”, odjednom rečenica ne zvuči više tako sablažnjivo. Pretpostavio je sveti Pavao da se to zna i nehotice zaradio titulu najvećeg ženomrsca u Bibliji.

U njegovu obranu, evo tvrdnje koja eliminira sve pogrešne pretpostavke: U ljubavi nema hijerarhije. Služenje je obostrano u zdravoj, zreloj i cjelovitoj ljubavi, onoj koja vodi do trajnog odnosa. A odnos neće trajati ako se potreba za kontrolom stavi iznad potrebe za povezanošću. Kada se u odnosu javi manipulacija ili skrivena kontrola, tada glava gubi funkciju, a vrat postaje gušitelj. Muškarac – uškopljen.

Ode li on nakon toga od nje, najčešće traži svoj mir u samoći ili u krhkoj ženi koja će mu oporaviti sliku o sebi. Samo da nije naporna. Ostane li takav uškopljen kraj nje samodostatne, miri se s time da ju nikad neće moći zadovoljiti. Ona i dalje čezne za svojim jednorogom.

Čak i da ga nađe, pitanje je bi li znala što s njim. Jer i dalje ne zna da – iako može, ne mora sve sama.
I dalje ne zna da ne mora biti u pravu da bi bila vrijedna ljubavi. I dalje ne zna da ne mora biti sve po njenom da bi bilo dobro.

Zašto joj se ljubav nije dogodila? Jer ono što žena kaže da želi, često nije ono što je spremna pustiti da se dogodi. Pa je nekad zaista lakše biti uspješna i sama.

Pročitaj više

Mnogi površni vjernici znaju reći kako se oni izravno Bogu ispovijedaju, tj. kako oni u nekom molitveno-misaonom odnosu prema Bogu (što misle da je molitva) iskazuju svoje kajanje i volju za boljim životom. Tako nešto čini i svaki svjesni vjernik koji redovito u svojoj večernjoj molitvi provjerava svoj dan i pred Bogom se iskreno kaje za dnevne propuste. Ipak to nije ispovijed u punom smislu riječi.

Gotovo da nema zagrebačke crkve u kojoj ovih dana u dugim redovim ispred ispovjedaonica stoje brojni vjernici. Odnosno, redovi se nerijetko protežu i izvan crkava, pa je na neki način dirljivo gledati kako mnoštvo ljudi u tišini i sabranosti strpljivo satima čeka kako bi došli na red za sakrament pomirenja. Premda su to silne obveze…

Pozvani smo biti aktivni sudionici, a ne pasivni promatrači promjena. Pozvani smo svjedočiti evanđelje života u svojim obiteljima, na radnim mjestima i u društvu. Pozvani smo biti zagovornici kulture života i civilizacije ljubavi. Pozvani smo biti graditelji boljega i pravednijega društva, utemeljena na kršćanskim vrijednostima.