Križići oko vrata, citati svetaca na društvenim mrežama, misa i pričest kao dio kampanje. Zanimljiv fenomen u jeku personaliziranih kampanja: ondje gdje svaki kandidat postaje brend, vjera postaje dodatni sloj marketinškog pakiranja. Vjera se odavno koristi kao politički kapital, što nije nužno loše – jer ona mora imati svoje mjesto u javnom prostoru. No pitanje je: koliko ima mjesta za Boga u srcu čovjeka koji Ga koristi za osvajanje glasova?
Bez obraćenja, u areni kojom vlada ego, politika brzo oblikuje vjeru prema svojim interesima. Ego je za vjernike u politici labirint pun zamki na svakom uglu. Neprestani šapat koji govori – ti si drugačiji, uzvišeniji. Ti si izabran. I tu počinje pomutnja u kojoj ego, sasvim polako, postaje imun na ispravke.
To se osobito jasno vidi na političkoj desnici, koja se često predstavlja kao bastion tradicije i moralnih vrijednosti. Baš tu – gdje su gotovo svi „vjernici“ – događa se najviše razlaza, sukoba i izdaja. Kako je moguće da ljudi koji se zaklinju u iste svetinje i ideale, gotovo redovito međusobno zarate, rasture stranke i pokrenu privatne osvetničke pohode?
To je onaj isti ego koji se u politici perfidno kamuflira kao „borba za istinu“, „načelnost“ ili „nepristajanje na kompromise“. U njihovim glavama sve to može biti plemenito. No najčešće je riječ o ranjenoj taštini, ambiciji koja se osjeća zakinutom, ili jednostavno – o moći koja želi još.
S druge strane, svatko tko uđe u političku zajednicu s iskrenim idealima, očekujući bratstvo i zajedništvo, brzo se suoči s realnošću unutarstranačkih borbi, lažnih obećanja i dvostrukih mjerila. Trenutak kad shvati da „njegovi“ nisu nužno bolji od „njihovih“, težak je duhovni poraz. Jer kad si vjerovao da si ušao u zajednicu istomišljenika, a nađeš se u zajednici suparnika pod istom zastavom, nastaje lom – iznutra. Mnogi iskreni vjernici tu odustaju. To nije viši cilj i zajedništvo kojem su težili.
Svaka, pa i politička zajednica hrani ono najranjivije u čovjeku – njegovu potrebu da pripada, da bude viđen, da bude važan. No politička zajednica je specifična. Gradi se na interesima, moći i ciljevima. Ljudima se dodjeljuju uloge i zadaci, a nagrade su položaj i utjecaj. Toga u vjerničkoj zajednici ne bi trebalo biti jer se temelji na duhovnom rastu. Tu se ne pita jesi li uspješan, nego jesi li obraćen. Tu ne dominiraš, tu služiš. Tu ne pobjeđuješ, nego se mijenjaš.
Zato je iluzorno pokušavati preslikati političku logiku u crkvenu zajednicu – ili obrnuto. U politici, zajedništvo često znači borbu protiv “njih”. U Crkvi, zajedništvo počinje priznanjem da smo svi „mi“ – grešnici kojima treba milost. Jer Krist nije umro za jednu frakciju. Umro je i za svoje i za “tuđe”. I dok su se apostoli prepirali tko je najveći, on je prao noge izdajniku.
Taj mentalitet “naših i vaših” druga je najveća zamka za kršćane u politici. Onog trenutka kad se savjest podređuje stranačkoj logici, razlučivanje prestaje čim se zna tko govori. Kad više ne čuješ – što se govori, nego samo – iz kojih usta dolazi. Tvoje je tvoje, ispravno po definiciji. Njihovo pogrešno, ma što oni rekli.
A vjernik bi trebao biti čovjek istine. One Istine koja nadilazi sve tabore.To znači prepoznati dobro – i kad dolazi s “krive strane”. Jer ne postoji politička opcija koja potpuno utjelovljuje Evanđelje, niti to treba očekivati.
U Crkvi smo pozvani na jedinstvo u Duhu, ne na jednoumlje. U politici se često očekuje bespogovorna disciplina, čak i kad odluke nisu u skladu s evanđeoskim načelima. Sudar se događa kad “naši” promoviraju nešto što moja savjest ne može prihvatiti. Jesam li izdajnik ako se distanciram – ili sam licemjer ako šutim?
Vjernicima jest mjesto u politici – samo ako znaju kome najprije pripadaju. Ne stranci, pa ni narodu. Prvo Bogu. Sve dok ta pripadnost ostaje temeljna, moguće je djelovati u političkom prostoru bez da postaneš njegov zarobljenik. U suprotnom, postaješ jedan u nizu ljudi koji su, čim su dobili funkciju, zaboravili ne samo obećanja – nego i Očenaš. Jednom nogom u Crkvi, drugom u privatnim interesima.
Opasno je to za dušu, prodre do mjere da počinješ opravdavati nepravdu „jer to su naši“. Šutjeti na laž „jer je to taktički“. Ili rušiti druge, ne prezajući ni pred čim, „jer prijete tvojoj poziciji“. Tada vjera više nije kompas, nego krinka iza koje politika instrumentalizira vjeru. Zapravo je posve razumljivo da su upravo među vjernicima i „vjernicima“ najžešći politički razlazi. Sve pada na pitanju možeš li ostati vjeran – i kada politika traži da budeš slijep?
Mogu oni koji razumiju da stranka nije Crkva. Da njihova prva lojalnost nije prema ljudima, nego prema istini. Da politička pobjeda nije dokaz Božje naklonosti. I da gubitak položaja nije uvijek poraz, to je ponekad jedini način da spasiš dušu. Postoje oni koji su u tome uspjeli. Možda ih i ne vidimo dobro, jer nisu dio cirkusa. Takvi rijetko traže naslovnice i počasna mjesta, ali svakodnevno mire svoju vjeru s odgovornošću prema javnom dobru.
Zato, sljedeći put kad ćemo čitati o još jednom raskolu na desnici – valja se sjetiti da se ne cijepaju programi, nego ljudi. Stranke se mijenjaju, savezi pucaju, tabori nestaju… No na kraju se neće mjeriti s kim si bio, nego za koga si i kako živio. Jer u vječnost ne ulaze ni “naši” ni “vaši” – samo Njegovi.
