Hrvatska voli podjele. Uvijek smo na nekom bojištu – lijevi protiv desnih, progresivni protiv konzervativnih, “moderni” protiv “nazadnih”. I jedne i druge vidimo svake prve subote na gradskim trgovima. Oni kojih je manje, obično su bučniji – kako na trgovima, tako i u javnom prostoru. No obje strane imaju svoju tihu većinu i nešto što im je zajedničko: strah od izlaska iz ormara.
Nije to lako ni jednima ni drugima, pogotovo u obiteljskom kontekstu. Jednako je teško svojoj “vjerski nastrojenoj” obitelji priznati da si gay, kao što je teško roditeljima antiteistima i mrziteljima svega crkvenog reći da ideš u bogosloviju. A ako se bojiš vlastite obitelji, što tek očekivati od nemilosrdnog društva koje te nije dužno ni voljeti ni štititi?
Na trgovima, dakle, vidimo manjine oba tabora, a u svoja četiri zida ostaju oni koji šute kako bi sami sebe poštedjeli.
Zanimljivo je promatrati kako se ta stvarnost prelijeva u javni prostor. Biti liberalan i progresivan znači imati gotovo neograničen pristup mainstream medijima. Biti konzervativan – e, to je već problem. Taj glas se sustavno guši, a kad i prokliže iz svog medijskog geta, redovito se pronalaze najprimitivniji predstavnici tog spektra kako bi ih se lakše diskreditiralo. Ako i dobiju prostor, to su oni koji lupetaju o teorijama zavjere, plandemijama i jedenju kukaca, dok se argumentirana konzervativna misao ignorira i zaobilazi.
Sve to kako bi se dokazala poanta – samo jedan put vodi naprijed, a taj je popločen duginim bojama.
Veselo šarenilo ne može prikriti da i ljevica ima svoj primitivizam. Onaj koji najviše dominira jest opsesivna potreba da se sve što ima predznak vjere, obitelji ili domovine automatski etiketira kao nazadno. Ne pita te nitko zašto tako misliš niti se tvoji osjećaji tu uvažavaju. Kratko i jasno – nazadan si.
Pokušajte u javnom diskursu reći da vjerujete u tradicionalnu obitelj kao temelj društva i sami se smjestite u isti koš s radikalima i teoretičarima zavjera. Ubacite vjeru u kombinaciju – katoliban ste. Najgori ste ako uz to volite Marka Perkovića, a ne Marka Bošnjaka.
Kad je manje poznati od dvaju Marka nakon pobjede na Dori otvoreno izjavio da je LGBTQ+ osoba, dočekan je s ovacijama u medijima i s lavinom dijametralno suprotnih komentara na društvenim mrežama. Dio njih bio je ružan, uvredljiv, nehuman i apsolutno neprihvatljiv. Ali, treba i to reći – nije razlog svih napisanih negativnosti seksualna orijentacija mladog pjevača.
Posljednjih se tjedana svaki negativan komentar na Bošnjaka automatski čita kao napad na LGBTQ+ zajednicu. Teško im je probavljiva činjenica da se mnogima jednostavno ne sviđa njegova pjesma, njegove izjave i njegovo ponašanje – a ne to s kime spava. Zato svaka kritika u ovom slučaju automatizirano vodi k optužbi za netrpeljivost i homofobiju.
Tihu većinu zaista, ali zaista ne zanima tko s kime i na koji način ostvaruje svoje seksualne fantazije. I ima pravo reći – ne sviđaš mi se ti i ne sviđa mi se tvoja pjesma, neovisno o tvoj seksualnoj preferenciji.
Uz to, imamo pravo i kolektivno i individualno odbiti narativ da je bilo koje od LGBTQ slova najbitnija odrednica nečijeg identiteta.
Marko Bošnjak nije samo slovo u sve teže izgovorljivom nazivu svoje male, ali glasne zajednice. On je i nečiji unuk, nečije dijete, brat, prijatelj, sugrađanin. Pjevač. Svi ti identiteti neusporedivo su važniji – a i društveno korisniji – od toga s kime liježe.
Redukcija je tu neprihvatljiva. Čovjek je puno više od svojih nagona – on je biće zajednice, obitelji, odnosa, duhovnosti, odgovornosti. Kada osobu svedemo na samo jednu dimenziju njezina identiteta, gubimo iz vida svu ljepotu i dubinu ljudskosti. Onoga što bi trebalo biti zajedničko i jednom i drugom Marku.
Ljudskost možemo gledati kao set tvorničkih postavki, pritom je jedina tvornica koja ih postavlja – obitelj.
Tih tvornica je sve manje.
Obitelj više nije sveta, roditelji više nisu autoritet, a djecu treba dati što ranije u vrtiće gdje se po mogućnosti podučava da je spol “društveni konstrukt” i pitanje izbora. U nekim zapadnim zemljama već se razmatra zakonska opcija da država može oduzeti dijete roditeljima ako se ne slažu s njegovom “rodnom percepcijom”. To nisu teorije zavjere, to su stvarni trendovi koji vode k istome – da ne znaš što si ni odakle dolaziš. Jer ako izbrišemo što je muškarac a što žena, brak odbacimo kao zastarjelu instituciju a pod obitelj podrazumijevamo i zajednicu koju čine nebinarna osoba i njen kućni ljubimac ili pak pet višeljubnika – postaje jasno da radikalna ljevica ima temeljni problem s obitelji.
To radikalno širenje definicija usmjereno je protiv jedinog što društvo čini dugoročno održivim. Ž+M=D.
Bez stabilnih obitelji, nema stabilnih generacija. A bez stabilnih generacija, da se prebacimo u eure, nema ni mirovinskog i zdravstvenog sustava za tebe i mene koji smo se imali sreće roditi.
Ovo nije samo svjetonazorsko, nego i ekonomsko pitanje. Rastakanje obitelji uništava generacijsku odgovornost. Država, umjesto djece, mora preuzeti ulogu obitelji u skrbi o svojim starima i nemoćnima.
I tu se spremno ignorira znanost – da emocionalno i fizičko zdravlje i naših najmlađih i naših najstarijih počiva upravo na kvalitetnim bliskim odnosima. Da djeca koja odrastaju u stabilnim obiteljima imaju bolje šanse za emocionalno zdravlje, manje su sklona kriminalu, depresiji i ovisnostima. Da starije osobe o kojima skrbi obitelj žive u prosjeku sedam do devet godina duže od onih u domovima.
To nije ideološki stav, to su podaci. A i podatke smo spremni ignorirati ili proglasiti ideologijom kad nam ne idu na ruku.
Obitelj, ona najobičnija, “stara škola”, umjesto da se zatire i omalovažava, mora se osnaživati na sve zamislive načine. Sustavno. Svjetlo u mraku je konsenzus koji se postigao oko demografije, pokušaj da kolektivno očuvamo tvornicu ljudskosti.
Ali ljudskost je prvo individualna i nedostaje je u oba tabora. To je svijest da je i taj netko tko ti se ne sviđa nečije dijete, baš kao i ti. Čovjek, i zato što je čovjek nećeš na njega toljagom ni verbalnim kamenjem, bio on Marko Bošnjak ili Marko Perković.
Moguće je neslaganje bez mržnje. Moguće je braniti svoje bez vrijeđanja i omalovažavanja tuđeg. Moguće su suvisle rasprave u javnom prostoru. Vrijeme je da zreli ljudi napokon izađu iz ormara.
