Trenutak usred mase, među znojnim neznancima koji ti iznenada postaju bliski. Veže vas neopipljivo, nešto daleko veće od vas samih i jedan od najdubljih osjećaja koje čovjek može iskusiti: preplavljujući doživljaj zajedništva.
Upravo zajedništvo je razlog zašto Marko Perković Thompson nije želio više manjih koncerata. Bi li se isti osjećaj mogao postići i s pet izvedbi pred 100.000 ljudi? Teško. Jer si onda došao na jedan u nizu, a ne na najveći ikad.
Sva masovna okupljanja nose snagu zajedničkog trenutka. Na stadionima u eksploziji navijanja tisuće srca lupaju kao jedno za isti dres. Na glazbenim festivalima ritam veže privremenu obitelj, na prosvjedima se brišu razlike u borbi za iste ciljeve. Zanimljivo je kako iste oči koje su suzile pred prizorima prosvjeda iz Srbije ostaju suhe kad gledaju Hipodrom.
Jasno je svima da publika nije tu samo radi zabave. Javno potvrđuju predanost istim vrijednostima, Bogu, obitelji i domovini. I, ništa manje važno, prisjećaju se slavne prošlosti.
U tome se traži politička poruka. Bilo što drugo nepojmljivo je onima čiji se svijet sastoji od skupine pojedinaca koji se bore za svoje osobne ciljeve. Možda im zato Thompsonova publika djeluje kao neka nazadna, niža vrsta. Krdo zarobljeno u prošlosti. U ružnoj etiketi, nažalost, ima istine.
Mnogi se doista nisu makli iz “Devedeset neke”
Istoimena pjesma na posljednjem albumu “Hodočasnik” jedan je od najrealnijih opisa unutarnje arhitekture zamrznute traume. Naizgled osoba funkcionira, dok unutarnji svijet ostaje zarobljen u vremenu neizrecive boli. Teško nose “to kamenje, to breme sjećanja na svojim leđima”, prikazuje stihovima.
Nisu oni ostali u devedeset nekoj zato što vole rat i oružje, nego zato što je tamo ostao netko njihov, zauvijek. I ne znaju kako dalje jer ako puste, osjećaju da su izdali.
PTSP onih koji su bili u ratu prosječnom je individualistu razumljiv, no otkud toliko mladih na Thompsonovim koncertima? Koliko smo zatrovano društvo kad se ni nove generacije ne mogu osloboditi prošlosti, pitaju se.
Ipak, postoji razlika između zatrovanosti i ranjenosti.
Prijenos traume s generacije na generaciju detaljno je u svojoj knjizi opisao psihijatar i psihoterapeut Darko Marčinko kroz primjer muškarca koji je preživio rat, ali o tome nikada nije govorio. Mislio je da šutnjom štiti sina. Sin je odrastao obavijen neopipljivom težinom u zraku, a to je s vremenom preraslo u tjeskobu, osjećaj prijetnje, nemir koji nije znao objasniti. Kasnije i njegov sin, unuk ratnika, osjeća isti teret, iako se rat dogodio desetljećima prije njegova rođenja. Zna da nešto nije u redu, ali ne zna što. Lanac tišine i nelagode koji Marčinko naziva “konspirativnom šutnjom” ne prekida se sam od sebe.
Ako ne znaš što je bilo
Malo koja rana može zacijeliti u toj vrsti šutnje. Za tri naraštaja Hrvata Marko Perković Thompson je glas koji prekida tišinu kad obitelj nije mogla ili znala kako. Nije slučajno da se Thompson najviše sluša baš u važnim obiteljskim trenucima, na krštenjima, svadbama, sprovodima. Ono što ih guši ne izlazi na površinu drugačije.
Thompsonove pjesme za njih su, kažu, lijek. Ne ljuta trava na ljutu ranu. Melem.
On imenuje i validira njihovu patnju, odnosno “začaranu tugu” kako ju opisuju “Devedeset neke”.
Temeljni strah ranjenih zajednica je da će njihova žrtva biti zaboravljena, prešućena ili izbrisana. Melem koji uglazbljuje kulturu sjećanja, obećava vječno pamćenje.
“Za njih se pomoli, nek’ mi braća znaju, heroji se nikad ne zaboravljaju”
Zdrava kultura sjećanja ne robuje prošlosti, nego iz nje uči. Traži istinu, suosjećanje i pomirenje. Kada je zdrava, kultura sjećanja ima katartičku funkciju u iscjeljenju transgeneracijske traume.
To najosjetljivije mjesto na sjecištu duhovne stvarnosti, kolektivnog sjećanja i naslijeđene emocionalne boli Thompson uspijeva dotaknuti. Rana postaje put prema svetom, a on posrednik između boli i smisla.
Odlazak na njegov koncert, naravno, nije zamjena za psihoterapiju. Ali ni psihologija ne može posve dohvatiti ono što se u čovjeku otvori kada stoji u mnoštvu i osjeća da pripada. Zajedništvo na koje Thompson poziva nije samo horizontalno “mi Hrvati”, ono je i vertikalno: “mi pred Bogom”. Vjerski motivi u stihovima i na videozidovima podcrtavaju razmeđu dvaju svjetova i put svjetlosti kojim treba krenuti.
I sam je Thompson prevalio dalek put od kafanskih motiva alkoholnih ekstaza, razvratnih žena i koketiranja s crnim košuljama u pjesmama s početka karijere. Možda njegove pjesme ni danas nisu vrhunska umjetnost, ali to ne umanjuje svjedočanstvo žive vjere. Djela govore i više od tekstova.
Dok njegovi estradni kolege koriste i najmanju priliku za javnu samopromociju, Thompson kroz šutnju pokazuje prioritete. Rijetko istupa. Radije je otac nego zvijezda. Radije muškarac molitve nego lice s naslovnice. Svima kojima je pomogao, pomogao je bez #hashtaga na društvenim mrežama jer kad dijeli milostinju, dijeli je u skrovitosti.
Neki mu nikad neće oprostiti sporne pozdrave u ranim pjesmama, neplaćanje poreza, pjevanje za HSP i navodne vreće novca koje je primio da ne pjeva uopće.
Ali najmanje pola milijuna ljudi oprašta mu sve. Za njih on nije samo izvođač, on je povratak domu, svojima i Onome gore. I melem za rane o kojima možda ne mogu govoriti, ali mogu pjevati zajedno.
