Priznaj da ti nedostaje. Ljepota koja zrači. Ta mekoća u pokretu, toplina u pogledu. Dostojanstvo s kojim nosi svu svoju ranjivost. Ima nešto sveto u prisustvu stvarne ženstvenosti. Zrak postane drugačiji. Vrijeme se uspori, a srce se smiri.
Nekad je bila prostor u kojem se moglo disati, danas je to prostor iz kojeg se bježi. Ili se teško prepoznaje.
U tolikoj zaokupljenosti onime što žene nemaju, izgubili smo oči za vrijednost osobina koje se smatraju ženskima. Ne samo da više ne sjaje, nego se gledaju kao manjkavost. Slabost.
Kažeš li „ženstvena si“ suvremenoj ženi, umjesto da prihvati kompliment, javlja se nelagoda. Pitanje koje se iznutra podigne je „Što ti to znači?“ ili češće: „Što želi od mene?“
Jer previše puta je ženstvenost privukla neželjenu pažnju, onu površnu i seksualiziranu. Umjesto s poštovanjem, promatrana je s požudom. Zato se i razvila obrana: bolje biti “nezanimljiva” nego krivo shvaćena.
Prirodna je to prilagodba. Ako želiš preživjeti u svijetu u kojem se tvoja vrijednost mjeri učinkom, moraš odbaciti ono što taj svijet ismijava ili koristi protiv tebe. To nije uvijek svjesna odluka. Ponekad se događa kroz godine. Kroz suočavanje s grešnim pogledima i neprimjerenim komentarima koji ostaju kao jeza utisnuti na koži. Kroz tjeskobu pred samom idejom da te svode na tijelo.
Mnoge žene svjesno gase vanjske signale jer znaju da će, uđu li u prostoriju s izrazito ženstvenim nastupom, najprije biti odmjerene, a tek potom slušane. Odlučile su zato da je bolje biti „profesionalna“ nego poželjna.
„Moj intelekt postaje vidljiv tek kad moje tijelo postane nevidljivo“, objašnjava jedna sveučilišna profesorica. Ova obrana od pažnje ima cijenu. Tijelo se zatvori. Glas se zaoštri, pokreti postaju grubi a lice postaje hladno. S vremenom, žena ne samo da zaboravlja kako pokazati ženstvenost, nego više ne zna ni kako je osjetiti. Lako je skliznuti u jedan od dvaju ekstrema.
U prvom, postaje naoko aseksualna. Ne samo odjeća, sve postaje neutralno. Odreže ono što izaziva, kako bi ostala neokrznuta. I u tome, paradoksalno, počne se gubiti kontakt s vlastitom snagom.
Drugi put vodi u suprotnom smjeru, ali iz iste rane. Tu žena ne gasi ženstvenost, pretvara je u oružje. Prenaglašena, uvijek dotjerana, katkad i vulgarna, svjesno ističe svaki znak poželjnosti: obline, šminku, parfem, pogled, ton glasa. Ali ne zrači iznutra, nego provocira izvana, često vrlo namjerno. Profesionalna plesačica, žena koja živi i izgleda kao da je uvijek „na sceni“ priznaje: „S godinama sam naučila kako izgledati poželjno. Ali nikad se nisam osjećala lijepo. To nije isto.“
Između ta dva ekstrema, sredina zjapi prazna. Lako je naučiti kako postati neprivlačna i nevidljiva. Lako se uči i kako postati poželjna, dobro je poznato ulje koje se dolijeva na vatru niskih strasti.
Kad se vanjski iskaz potisne ili prenaglasi, ne gubi se samo mekoća i nježnost. Ugroženo je ono iz čega ženstvenost izvire, osjećaj povezanosti žene sa samom sobom. Psiholozi to nazivaju gubitkom embodimenta – kada žena više ne doživljava tijelo kao saveznika, nego kao prijetnju ili sredstvo. A kad nema unutarnje sigurnosti, ženstvena kvaliteta poput suosjećanja, nježne pažnje ili intuitivne brige ne dolaze na površinu. Nema prostora za njih. Suosjećanje traži otvorenost, a otvorenost traži sigurnost.
Zato žena koja je godinama živjela s osjećajem da je gledana, procjenjivana ili svedena na ulogu, počinje emocionalno otvrdnjivati. Iz pukog preživljavanja. Suosjećanje zamjenjuje oprezom. Nježnost s distancom. A odnos, onaj koji iziskuje ranjivost, postaje prevelik rizik. I tako, u pokušaju da zaštiti sebe, gubi ono po čemu je najviše svoja. Tad počinje blijedjeti onaj ženski genij o kojem govori sv. Ivan Pavao II.
Ženski se genij krije u sposobnosti da vidi srcem, da se stvori prostor za drugoga i da ljubi do kraja. U njemu je evanđelje nježnosti i zrcalo ljubavi. Ono što ona vidi, pretvara u odnos. A ona stalno vidi. Tuđu bol, neizrečeno, vidi ono što nitko drugi ne vidi. I zato tako lako izgara, jer sve osjeća i sve prima k srcu.
Najčišća slika ženstvenosti za katolike je žena zaogrnuta suncem. U Marijinoj ljepoti nema ni trunke taštine ni potrebe da se dokazuje. Iznutra svijetli u svojoj poniznosti, suosjećanju, čistoći i hrabrosti. I baš u toj punini, otkrivamo da je istinska ženstvenost plod Duha. Prepoznaje se u djelima, još više u načinu na koji ih čini. Možda smo samo zaboravili kako to izgleda u stvarnosti.
Jer ženstvenost ne nosi uvijek haljine, nekad nosi gumene rukavice i pere tuđe suđe. Nekad se znoji dok nosi bolesno dijete ili brani istinu na sastanku dok svi drugi šute. To je baka koja s istrošenim koljenima sprema kolače. Medicinska sestra koja zna da dodir liječi čak i kada lijekovi zakažu. Profesorica koja primjećuje kad dijete previše šuti, a ona ostaje s njim nakon zadnjeg sata, jer zna da prva lekcija uvijek mora biti ljudskost.
Za svijet, ženstvenost je ravnoteža koja obuzdava surovost, duhovni ambijent u kojem drugi dolazi k sebi. Snaga za ljubav. Sve što joj treba je pogled pred kojim se ne boji otkriti ono najranjivije u sebi. Tad se ženstvenost vraća. Kroz molitvu. Poput daha koji više ne zadržavaš i glasa koji više ne stežeš. Poput suze koju si pustila… i ostala cijela.
