Fra Andrija Bilokapić,član Franjevačke kustodije sv. Jeronima iz Zadra, koji je nedavno proslavio 50 godina svećeništva, zapravo, nije mislio biti svećenik. Nije želio javna nastupanja, bio je povučen, osim kad se trebalo igrati. Htio je biti automehaničar, misleći da će tako doći do motora. Radio je u polju, a jedan čovjek ga je pitao je li se upisao u školu. Kaže Andrija: “Nisam”. Kaže mu taj čovjek: “Ma idi ti u fratre”. Andrija uzvrati: ‘Dobro, idem ja u fratre’.
Dva dana poslije proslave njegove mlade mise, majka Mara mu je, klečeći pred njegovim krevetom u jedan sat u noći, rekla: “Dite moje, ja sam kriva za sve što ti bude teško u životu. Oprosti mi”.
Tada mu je majka rekla da je, kad je bila trudna s njim, desetak kilometara pješice hodočastila Gospi u Sinj i prikazala ga Mariji. Zamolila je Gospu da njeno začeto dijete bude fratar. Nakon svog povratka kući, odmah je porodila fra Andriju.
Kasnije, kad je fra Andrija otišao upisati srednju obrtnu školu u Sinju, kako je prvotno mislio, to ipak nije učinio, iz njemu tada nepoznatog razloga. Svojevoljno je, ničim izazvan, odbio predati potrebne dokumente za upis u školu i vratio se kući. Majka mu je te noći, nakon mlade mise, rekla i da je usred svoga rada, taj dan kad se fra Andrija išao upisati u školu, na koljenima zavapila: „Majko moja, sjeti se što sam ti rekla”.
U svojoj knjizi “Majčina riječ” fra Andrija je to opisao ovako: “Moj odlazak u sjemenište franjevaca meni samom je bio zagonetan. Premda su se iz naše župe duhovna zvanja rojila, u mom dječaštvu nije bilo te težnje. Na to me nitko od mojih nije poticao. Dva dana poslije proslave moje mlade mise, klečeći pred mojim krevetom oko jedan sat, budi me moja majka. Upitah je: “Što sad hoćeš?”. Odgovor dobih: “Dite moje, ja sam kriva za sve što ti bude teško u životu. Oprosti mi”.
Na moje pitanje: “Što bi ti bila kriva?”, dobrim dijelom ona je izrekla sebe i mene. “Znala sam što se zbiva kad sam s tobom trudna osjetila trudničke bolove. Ti si mi sedmo dijete. Pješice sam se zaputila Gospi u Sinj, desetak kilometara od naše kuće udaljeno. Išla sam tebe prikazati Gospi. Zamolila sam je da budeš fratar. Nakon moga povratka kući, rodila sam te nakon pet minuta”. Ponovila je: “Oprosti mi. Ja sam kriva.”
Razgovor smo nastavili. “Kada si ti otišao u Sinj s nakanom upisati srednju školu, usred svog rada, bacila sam se na koljena i zavapila: ‘Majko moja, sjeti se što sam ti rekla'”.
“Najbitnije odluke u mom životu su se dogodile vani, ne u crkvi; nego na polju, ulici, plaži. U svojoj 23. godini na plaži u Dubrovniku u razmišljanju o životu, samo mi je dolazila riječ “Evanđelje, evanđelje”. Nisam se okupao, nego vratio kući sa spoznajom da je evanđelje odgovor na sva moja pitanja. Kad sam se opet mučio, na četvrtoj godini teologije odlučujući trenutak dogodio se u Splitu kod starog Hajdukovog igrališta. Promatram djevojke u proljeće, kad s druge strane susreće čovjek čovjeka i kaže: ‘Di si Stipe, pobogu brate’. Taj ‘Pobogu brate’ čuo sam sto puta, ali tada je to meni bila objava. Danas na to mjesto hodočastim, nasred igrališta. Tada se dogodio moj novi pogled na čovjeka, na sebe.
Uvijek će biti teško odlučiti se za duhovno zvanje, jer to zadire u ljudsku narav. Ne možeš sam odlučivati, poslušnost je težak zavjet. Ne raspolažeš sredstvima, celibat. Trebaš živjeti s ljudima koje nisi izabrao nego su ti dani. Ljudi se po naravi privlače, izaberu, raziđu. Kod nas je neizdrživo živjeti s nekim, ako nema zrno vjere.
Čovjek treba donijeti odluku svaki trenutak, svaki dan – pa sam naslovio jednu moju knjižicu “Nadvladaj me”. Mislim da su apostoli, sveci i Gospa u svojoj vjeri bili trajno, trajno nadvladavani. Ako nisam u vjeri svakodnevno pobijeđen, onda sam gubitnik. Gdje sam Bogom pobijeđen, tu sam nadišao sebe, prešao iz smrti u život. To je trajan proces i borba”, svjedoči fra Andrija Bilokapić o svojem fratarskom pozivu.
Izvor: Zadarska nadbiskupija
