Svećenik sam. Kad sam se 16. veljače 2025. probudio uz zvuk budilice, iznenadio sam se kad sam otkrio da ne vidim na desno oko. Posljednja dva dana imao sam problema s vidom, što sam pripisivao umoru. Vidio sam pomalo mutno na to oko i to samo uz malo truda. Mislio sam da će se sve riješiti mirnim snom. Ali dogodilo se suprotno.
U kući u kojoj živim nalazi se liječnik. Prvo što sam učinio bilo je pitati ga što da radim. Odgovor, očit, bio je da odmah odem na hitnu. Budući da je bila nedjelja, nisam htio napustiti kuću, nesiguran kada ću se vratiti, a da ne odslužim misu. Usred tame u jednom oku i mješavine nervoze i straha, dao sam sve od sebe da se pobožno pomolim. Zatim sam otišao na oftalmološku hitnu, u pratnji još jednog stanara. Prilično brzo sam dobio pomoć. Liječnikovo lice, koje je postajalo sve ozbiljnije, počelo me navoditi na pomisao da to nije tako trivijalno kao što sam zamišljao.
Do tog trenutka bio sam uvjeren da mi je oko upaljeno ili da ima neki drugi defekt koji se lako može ispraviti. No nakon nekoliko pretraga i spoznaje da desnim okom ne mogu razaznati ni boju velike mape koju mi je liječnik držao ispred lica, obaviješten sam da je pozvana hitna pomoć kako bi me hitno prebacili u neurološku kliniku. Moguće je da je moja sljepoća početak moždanog udara.
To putovanje kolima hitne pomoći ulicama Münchena, uz zavijanje sirena i bljeskanje plavih svjetala, urezano mi je u sjećanje kao osobni sukob sa smrću. Dok sam putovao, ozbiljno sam razmišljao: “Čini se da bi danas mogao biti dan kada ćeš umrijeti.” Inače, koja je bila svrha kola hitne pomoći, napetosti koju sam osjećao u svima oko sebe, sjećanja na liječnikovo lice, brzine kojom se nelagoda u mojim očima pretvorila u potencijalni početak moždanog udara? Tada sam počeo moliti. U početku me obuzeo pesimizam i nisam mogao prestati razmišljati o nedostacima svojih trideset četiri godine života. Ali brzo sam shvatio da je apsurdno provoditi svoje posljednje trenutke u tako negativnim mislima i okrenuo sam se Nebu. Isus me tada obdario velikim spokojem. Ako je tijekom svog vremena među nama pomogao tolikim slijepima da povrate vid, zašto ne bi učinio isto i za mene? Stoga sam mu se počeo moliti s vjerom i povjerenjem. Nema potrebe prepričavati detalje svog petodnevnog boravka u bolnici. Čim sam stigao, počeo sam se podvrgavati raznim testovima kako bi se otkrio uzrok sljepoće.
Na kraju su liječnici zaključili da sam pretrpio udar u oku, ali nisu mogli pronaći uzrok. Moj mozak, srce, arterije itd. činili su se u redu. Liječnici su bili šokirani što sam, s trideset četiri godine, u dobrom zdravlju, doživio nešto slično. Kao malu utjehu, rekli su mi da se čini da je sve ostalo u redu i da se ne moram brinuti.
Ali svi su mi rekli da će biti nemoguće vratiti vid na desnom oku. To su mi govorili svaki put kad sam pitao i ponovno to napisali u završnom izvješću. Previše je vremena prošlo od udara bez poboljšanja i morat ću se naviknuti na ovakav život. Bio je to razočaravajući odgovor.
Vratio sam se kući sretan što sam napustio kliniku, ali pomalo tužan što sam trajno izgubio oko. Osjećao sam se vrlo dezorijentirano, posebno na otvorenim prostorima. Jedva sam imao percepciju dubine. Počeo sam patiti od vrlo intenzivnih glavobolja, koje su se ublažile tek kad sam legao u krevet. Ali nikada nisam izgubio nadu u molitvi. Dok sam pisao, prvo sam se izravno obratio Isusu. Ali kad sam stigao kući, svećenik mi je donio neke vrijedne relikvije Don Álvara u pocijepanoj omotnici. Stoga sam odlučio moliti za svoje ozdravljenje devetnicom, moleći se njegovoj slici i više puta dodirujući te relikvije očima.
U roku od nekoliko dana, u Njemačkoj je već postojala WhatsApp grupa s oko stotinu članova koji su tražili zagovor od Don Álvara za moje ozdravljenje. Osim toga, tijekom tih dana primio sam brojne poruke iz cijelog svijeta koje su me podržavale i davale mi snagu. Kad god bi me pitali kome povjeravam svoje ozdravljenje, spomenuo bih Don Álvarovo ime. To je izazvalo veliki val molitvi iz vrlo različitih zemalja.
Od prvog dana kada sam stigao kući, počeo sam primjećivati blago poboljšanje. Nakon što sam pet dana nakon udara slavio misu, ušao sam u svoju sobu i bio sam jako iznenađen kada sam, prvi put od udara, mogao razaznati boju svojim pogođenim okom: svijetloplavu boju ručnika. Bila je to jedina zraka svjetlosti u tami mog oka, ali izvor velike radosti i nade upravo iz tog razloga. Nastavili smo moliti za ozdravljenje s još većim intenzitetom.
Tijekom sljedeća tri tjedna, dosljedno moleći se molitvenim karticama Don Álvaru, postupno sam vidio poboljšanje. Svaki dan sam vraćao osjećaj za boje, počeo sam vidjeti obrise stvari, a tama se pretvorila u mutni sloj, pun svjetlosti. Bio sam presretan i vrlo zahvalan kada sam čak počeo razlikovati neke pojedinačne riječi, do te mjere da sam ponovno mogao normalno čitati.
Protivno liječničkim predviđanjima, zahvaljujući zagovoru blaženog Álvara i molitvama mnogih ljudi, potpuno sam povratio vid nakon manje od mjesec dana. Otprilike tri mjeseca nakon gubitka vida na jednom oku, otišao sam na liječnički pregled. Prvi oftalmolog koji me pregledao bio je jako iznenađen mojim oporavkom: “Ovo se događa u jednom od tisuću slučajeva”, rekao je. Glavni liječnik, također vidno iznenađen, bila je malo rezerviraniji. Spomenuo je da postoje studije o oporavku vida nakon infarkta oka, iako uzroci ostaju nepoznati. U mom slučaju, znao sam uzrok: blaženi Álvaro del Portillo. Zato sam mu s povjerenjem rekao: “Mnogo sam se molio za ovo ozdravljenje.” Oftalmolog je, s osmijehom znanstvenika, mogao samo odgovoriti: “Vaša molitva sigurno nije naštetila.”
Što se mene tiče, vrlo sam zahvalan na ovom čudu Don Álvaru, koji je čak uspio izmamiti iznenađeni osmijeh na lice liječnika. Uz vanjsko ozdravljenje, dao mi je veliku vjeru i povjerenje u moć molitve i zajedništvo svetaca.
G.B.M. – Njemačka
Izvor: Opusdei.org/hr
