“‘U sjeni tišine’ roman je dolaska, ali ne obraćenja u klasičnom smislu”, priča fra Goran Rukavina, franjevac kapucin, župnik župe sv. Mihaela Arkanđela u zagrebačkoj Dubravi, čija će četiri romana biti promovirana ove srijede u toj zagrebačkoj župi.
“Glavni lik dolazi u samostan ne zato što je pronašao odgovore, nego zato što više ne može podnijeti buku vlastitog života. Tišina se u početku čini kao utočište, no postupno postaje prostor razotkrivanja: u njoj nema bijega od vlastitih motiva, strahova i neizrečenih razloga dolaska. Roman ne idealizira duhovni život niti samostan prikazuje kao sigurno sklonište, nego kao mjesto gdje se pitanja pojačavaju. Kao svećenik-autor, u ovom romanu ne nudim teologiju, nego iskustvo: tišina nije nagrada za pobožnost, nego ozbiljan susret sa sobom”, kaže o romanu “U sjeni tišine”, dodajući da ako je taj njegov prvi roman bio intiman, onda sljedeći “U lomovima svjetla” širi perspektivu na zajednicu.
“Ovdje se pokazuje da duhovni život nije privatna stvar: svaka odluka pojedinca, osobito u zajednici, ima posljedice za druge. Svjetlo u naslovu nije simbol jasnoće, nego razotkrivanja – ono ne liječi automatski, nego pokazuje pukotine koje su već postojale. Kao svećenik koji živi u zajednici, u ovom romanu propitujem granicu između osobne savjesti i odgovornosti prema drugima. Roman ne donosi jasne krivce, nego pokazuje kako se lomovi događaju i bez loših namjera”, opisuje svoje djelo fra Goran Rukavina.
“Tišina koja govori” najizravnije ulazi u ispovjednu dimenziju, ali ne u sakramentalnom smislu, nego u egzistencijalnom. Glavni lik sluša tuđe priče, grijehe i rane, no s vremenom shvaća da ono što čuje izvana postaje neizbježno pitanje iznutra. Tišina ovdje više nije pasivna; ona progovara kao savjest. Kao svećenik, ovim romanom ne govorim o tuđim grijesima, nego o opasnosti da se vlastita istina sakrije iza službe, rutine i „ispravnih riječi“. Roman ne nudi razrješenje, nego pokazuje da slušanje drugih neminovno vodi slušanju sebe”, objašnjava fra Goran, a za “Cijenu reda” navodi kako se fokus omiče sa savjesti pojedinca na sustav.
“Red funkcionira, strukture postoje, pravila se poštuju – ali pitanje je tko i što pritom biva potisnuto. Roman istražuje situacije u kojima se red koristi kao opravdanje za šutnju, odgodu ili izbjegavanje odgovornosti. Kao netko tko djeluje unutar institucije, u ovom romanu ne napadam red, nego postavljam pitanje njegove cijene: što se događa kad očuvanje strukture postane važnije od istine pojedinca. Moralne dileme ovdje nisu teorijske, nego konkretne i neugodne”, kaže on i dodaje kako su svi romani povezani istim pitanjem: što se događa kad tišina prestane biti bijeg, a red prestane biti zaklon.
“Kao svećenik koji piše, ne nastojim braniti instituciju niti propovijedati vjeru, nego iznutra pokazati napetosti koje nastaju kada se osobna savjest, zajednica i sustav nađu u istom prostoru. Ovi romani ne nude odgovore niti razrješenja, nego prate proces u kojem se prostor izbora postupno sužava, a odgovornost postaje neizbježna i osobna”, kaže fra Goran Rukavina, a u nastavku teksta slijedi izvadak s početka romana “U sjeni tišine”.
Romani su dostupni na Figulus, Fidelissima i u Verbumu.
U SJENI TIŠINE (1): DOLAZAK
Cesta kojom su se penjali postajala je sve uža, krivudajući poput tanke zmije među bijelim, uspavanim obroncima planina. Ili se možda samo činilo tako, jer ljudski um često stvara vlastite iluzije kad se nađe na putu prema nečemu nepoznatom i nepristupačnom. Snijeg je bio suh i oštar, poput kristala šećera koji se drobi pod žlicom – tihi podsjetnik na prolaznost svega, čak i ljepote, pogotovo ljepote.
Luka je kroz zamagljeni prozor starog automobila gledao dolinu koja je ostajala iza njih, sada već samo magloviti obris svijeta kojeg je napuštao bez žaljenja, ali ne i bez sjete. Svijet glasova, vreve, prozora s toplim svjetlima iza zavjesa i ljudi koji žive svoje male živote bez da se pitaju kamo ih vode njihovi koraci. Taj svijet Luka je promatrao kao kroz tanak veo, dalek i tuđ, više ne osjećajući da mu pripada.
Što se više penjao, postajao je svjesniji tišine – guste, teške tišine koja se spuštala poput hladnog plašta, omatajući mu se oko srca i uma. Ta tišina nije bila samo odsutnost zvuka; bila je gotovo opipljiva prisutnost, poput zidova zatvora koji se polako zatvaraju, a ipak sadrže neku neobičnu utjehu u svojoj konačnosti.
Vozač – stariji redovnik, bez imena – nije govorio cijelim putem. Luka ga je promatrao sa strane, pitajući se što drži tog čovjeka tako čvrsto u šutnji. Jesu li riječi doista postale suvišne ili su jednostavno postale preteške.
Kad su se približili samostanu, Luka je prvi put uočio njegovu siluetu – jedva vidljiv obris u magli, poput tvrđave koja se otkriva samo onima koji su spremni gledati iza očitoga. Masivne kamene zidine izgledale su umorno, kao da su odavno odustale od obrane. Prozori samostana bili su mračni i prazni, kao oči starca koji više ne očekuje nikakva čuda od svijeta.
Kad su konačno stali pred velika drvena vrata, Luka je osjetio čudan stisak u prsima – ne strah, ne očekivanje, nego prazninu, pravu, konkretnu prazninu koja ga je iznutra pritiskala kao kamen. Vrata su se otvorila polako, škripeći od težine vlastite povijesti. Pred njima je stajao opat, starac dubokih i mirnih očiju, lišenih i nade i osude.
„Ti si Luka?“ „Jesam.“ „Kasniš jedan dan.“ „Snijeg.“ „Snijega ovdje uvijek ima. Naučit ćeš.“
To je bilo sve.
Starac se okrenuo i ušao unutra, ostavljajući vrata otvorena, a Luka ga je slijedio, noseći torbu s malo stvari koje su mu još nešto značile – stvari koje će, znao je, uskoro izgubiti svoju vrijednost.
Prostor koji ga je dočekao bio je hladan, ne zbog temperature, nego zbog odsutnosti – topline, boje, mirisa života. Zidovi su bili prazni, ukrašeni tek križevima koji nisu obećavali spas, nego podsjećali na teret svakodnevice. Ćelija je bila skromna: drveni krevet, stol, križ na zidu. Nije bilo ogledala ni knjiga; ničega što bi moglo odvratiti pažnju od suočavanja sa samim sobom.
„Ručak je u podne. Večera u šest. Moli se u sebi. Ne postavljaj previše pitanja. Ako ostaneš dovoljno dugo, pitanja će nestati sama od sebe“, rekao je opat, gotovo kao da ponavlja nešto izgovoreno već stotinama puta.
Luka je sjeo na krevet i zatvorio oči. Ovo je bilo mjesto za kojim je tragao – ili je barem mislio da jest. Mjesto bez buke, bez glasova, bez zahtjeva svijeta.
Ali sada, kad je konačno stigao, shvatio je da tišina nije samo odsutnost zvuka, nego prisutnost sebe samoga u najčišćem obliku – i da ta prisutnost, koliko god je dugo tražio, možda nije ono što je želio pronaći.
Možda nisam došao pronaći Boga. Možda sam samo htio pobjeći od sebe.
I samostan, nijem i nemilosrdan, nije ga demantirao.
