Papa Franjo prvi put progovara o dvjema tragičnim epizodama iz svoje mladosti: o dječaku iz razreda, ubojici i zatim samoubojici, i o drugom dječaku, koji je ubio vlastitu majku. I spominje svoj odnos s Borgesom, čije riječi čudesno prate te dvije drame, netom prizvane u sjećanje.
Ali nećemo svi zajedno steći svjedodžbu na kraju 1955. godine, ne svih četrnaest dječaka koji su šest godina prije u ožujku prvi put kročili puni nade u Tehničku školu smjera kemijske industrije br. 12. Ne svi, nažalost. Netko će tragično pasti putem.
Bio je sin policajca. I vjerojatno po mnogočemu najinteligentniji i najdarovitiji među nama, strastveni i izvrsni poznavatelj klasične glazbe, načitan koliko i glazbeno obrazovan… Bio je genijalac, ta visoka i krupna momčina, najkorpulentniji među nama. Genijalac.
No ljudski je um katkada nedokučiva zagonetka. I jednoga dana, naizgled poput bilo kojeg drugog dana, taj je mladić uzeo očev pištolj i ubio prijatelja iz susjedstva, svog vršnjaka.
Vijest je odjeknula kao hitac iz pištolja, šokirala nas je. Stavili su ga iza rešetaka zatvorskog odjela ludnice i ondje sam ga posjetio. Bilo mi je to prvo konkretno iskustvo zatvora, dvostrukog zatvora, jer pod ključem su držali i mentalne bolesnike. Uspio sam pozdraviti prijatelja samo kroz minijaturan prozorčić, poput poštanske marke presječene na četvorine rešetkom i uokvirene teškim željeznim vratima. I bilo je strašno, duboko me potreslo. Vratio sam se da ga posjetim s nekolicinom školskih drugova. No nekoliko dana nakon toga čuo sam u školi kako ga s podsmijehom ogovaraju podvornik i dečki iz drugog razreda. Pobjesnio sam. Svašta sam im izgovorio, a zatim sam odjurio k ravnatelju izraziti negodovanje, reći da se takvo što ne bi više smjelo događati, da je još gore što je u to uključen i podvornik, da taj dečko već dovoljno pati, u ludnici i zatvoru. Zbog tog sam ispada bijesa u školi došao na glas kao pravednik, ne znam koliko zasluženo; tako je to s glasom koji nas prati. Mog su prijatelja zatim poslali u popravni dom i nastavili smo dopisivati se, od doživotne kazne spasilo ga je to što je u vrijeme zbivanja još bio maloljetan. Pušten je na slobodu nekoliko godina poslije.
Kad sam završio srednju školu, već sam bio u novicijatu, nazvao me bivši školski drug: rekao mi je da je uspio naći sestru tog dečka i da mu je ona, shrvana, ispričala kako je, nedugo nakon što je izašao iz popravnog doma, počinio samoubojstvo. Imao je otprilike dvadeset četiri godine. Katkada, kako kaže psalam, »pamet i srce čovječje bezdan su duboki« (Ps 64, 7).
Ta je bol prizvala u pamet i srce drugu bol.
Išao sam u četvrti razred kad mi je u autobusu prišao dječak iz prvog. Mislim da me je pitao mogu li mu posuditi knjigu koja mu treba, rekao sam da mogu, da je imam kod kuće i da ću mu je donijeti i tako je započeo naš odnos. Bio je sin jedinac, a u školi dobro poznat po problemima s disciplinom. Ja sam već bio osjetio u sebi poziv, jako sam ga bio svjestan, ali nisam ga obznanio drugima, a vidio sam da taj dječak još nije primio prvu pričest i, uglavnom, počeo sam mu praviti društvo, razgovarati s njim, brinuti se o njemu koliko mogu. Čak sam bio kod njega i upoznao mu roditelje, dvoje krasnih ljudi, obitelj Heredia, ali… Ali onda, kad sam išao u šesti razred, taj je dječak nožem ubio majku. Imao je možda petnaest godina, ne više. Sjećam se bdijenja u toj kući, blijedog očeva lica, njegove dvostruke boli, nemogućnosti spokoja. Izgledao je kao Jobova maska: »Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju« (Job 17, 7).
I ta je vijest poharala školu kao oluja, mogao bih možda reći da nas je ispunila osjećajem tragičnosti i složenosti života. Jorge Luis Borges napisao je: »Pokušao sam, s tko zna kakvim uspjehom, načiniti kopiju neposredno sročenih priča. Ne usuđujem se tvrditi da su jednostavne; na ovome svijetu nema jedne jedine stranice, jedne jedine riječi koja bi to bila.«
Nužna je skromnost kako bi se prikazalo složeno iskustvo života.
Veoma sam volio i cijenio Borgesa, dojmilo me se kako je ozbiljno i dostojanstveno živio. Bio je mudar čovjek velike dubine. Kad sam s tek navršenih dvadeset sedam godina počeo predavati književnost i psihologiju na Colegio de la Inmaculada Concepción, Kolegiju Bezgrešnog Začeća u Santa Feu, održao sam tečaj kreativnog pisanja za učenike i palo mi je na pamet da Borgesu preko njegove tajnice, kod koje sam nekoć išao na satove klavira, pošaljem dvije priče svojih đaka. Izgledao sam još mlađi nego što sam bio, tako da su me učenici među sobom zvali nadimkom Carucha (bebasto lice), a Borges je naprotiv već bio jedan od najuglednijih autora 20. stoljeća; svejedno je tražio da mu se priče pročitaju – jer bio je gotovo posve slijep – i štoviše veoma su mu se svidjele. […]
Pozvao sam ga i da održi nekoliko predavanja o temi gauča u književnosti i pristao je; mogao je govoriti o bilo čemu i nikada se nije pravio važan. Sa svojih je šezdeset šest godina sjeo na autobus u Buenos Airesu i putovao osam sati noću do Santa Fea. Na jedno smo od tih predavanja zakasnili jer, kad sam došao po njega u hotel, zamolio me da mu pomognem da se obrije. Bio je agnostik koji je svake večeri izgovarao Očenaš jer je tako bio obećao majci i umro je uz sakramente. Ne može biti ništa drugo nego čovjek duhovnosti onaj koji je napisao ovakve riječi: »Abel i Kain susretoše se nakon smrti Abelove. Putovahu pustinjom i prepoznadoše se izdaleka jer obojica bijahu vrlo visoki. Braća posjedaše na zemlju, zapališe vatru i večeraše. Šutjeli su poput umornih ljudi na izmaku dana. Na nebu se ukaza poneka zvijezda, koja još nije bila dobila svojega imena. U svjetlosti plamena Kain zamijeti na Abelovu čelu znak od kamena; pade mu zalogaj kruha što ga je prinosio ustima, i zamoli da mu bude oprošten zločin. Abel odgovori: “Jesi li ti mene ubio ili ja tebe? Ne sjećam se više; ovdje smo zajedno kao nekoć.” “Sada znam da si mi uistinu oprostio”, reče Kain, “jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću nastojati zaboraviti.”«
