Među ljudima u Hrvatskoj o ovoj temi je rašireno pojednostavljeno mišljenje “pravoslavci ne priznaju papu”. Tema je inače jako zamršena, i ne možemo ovdje ulaziti u cjelokupnu povijest i teologiju ovog pitanja, nećemo prepričavati što je bilo, niti ćemo citirati Bibliju, kanone i crkvene Oce, već ćemo pokušati dati što sažetiji teološki prikaz ovog problema.
Prije nego što jednostavno konstatiramo da pravoslavni odbacuju primat (prvenstvo) rimskog biskupa-pape, kao i njegovu nezabludivost u naučavanju, moramo napraviti razliku između tri vrste primata u Crkvi: između primata u počasnom (tzv. primat časti), primata u kanonskom i primata u dogmatskom smislu riječi.
Pravoslavlje nikada nije osporavalo primat časti, ni rimskom papi, ni ostalim (svojim) patrijarsima. Prema pravoslavnoj Predaji, ovaj primat je ispočetka pripadao upravo rimskom biskupu. Sam izraz “papa” jest antički, kršćanski, pravoslavni naziv za, ne samo rimskog, već i aleksandrijskog biskupa. I današnji pravoslavni patrijarsi Aleksandrije u Egiptu nose taj naziv – papa. Sve ostale papinske titule: “primas Italije”, “latinski patrijarh Zapada” (ovo je 2006. ukinuo Benedikt XVI., a 2024. ponovno uveo Franjo), “Petrov nasljednik”, “Kristov namjesnik”, su posve legitimne ako se shvate kao počasni naslovi. Sjetimo se da i pravoslavni carigradski patrijarh nosi naslov “ekumenski”, iako je svima jasno da on nema jurisdikciju nad sveopćim kršćanstvom, i kako aleksandrijski nosi naslov “Njegovo božansko blaženstvo papa i patrijarh velikog grada Aleksandrije, Libije, Pentapolisa, Etiopije, sveg Egipta i sve Afrike, otac otaca, pastir pastira, arhijerej arhijereja, trinaesti apostol i sudac ekumene“, iako nije apostol, niti je biskup ostalim biskupima, niti sudi svijetu. Po kanonima Pravoslavne Crkve, rimski papa je bio prvi u časti, drugo mjesto po časti nakon njega je zauzimao patrijarh Carigrada-Novog Rima, koji sada ima isti primat u pravoslavnome svijetu.
Sljedeći oblik primata jest kanonski (crkvenopravni) primat. On se ostvaruje na način da određeni biskup predsjeda saboru biskupa neke lokalne Crkve. Ovakav oblik primata jest oduvijek postojao u pravoslavlju na lokalnoj razini (u mjesnim, lokalnim, partikularnim, autokefalnim i autonomnim Crkvama), a nije isključen ni na sveopćoj razini. Na lokalnoj razini, on se očitovao kroz metropolitanski sistem, u kojemu je nadbiskup-metropolita (arhiepiskop, mitropolit) bio glava biskupima svoga kraja, zatim kroz primase, patrijarhe i razne oblike poglavarstva nad autokefalnim i autonomnim Crkvama, u kojima je jedan od biskupa na čelu lokalne Crkve. U teoriji, nema teološke zapreke da se nešto takvo ostvari i na sveopćem (univerzalnom) planu u Pravoslavnoj Crkvi, ukoliko se sve pravoslavne mjesne Crkve dogovore oko toga. Dakle, nema zapreke da u pravoslavlju postoji biskup sa sveopćim primatom, ali počasnim i kanonskim, što znači da
1.) mu je taj primat povjeren od Crkve, tj., od ekumenskog sabora (koncila), a ne da se smatra kao da je od Boga ustanovljen
2.) da je bitno ograničen kanonima Crkve, tj. da je nositelj tog primata samo predsjedatelj, prvi među jednakima, a ne vlast u strogom smislu
3.) i da Crkva može taj primat u svakome trenutku ograničiti ili dokinuti, a njegovog nositelja svrgnuti ili mu suditi, kao i svakom drugom biskupu
Drugim riječima, kanonski primat se ostvaruje kao neka vrsta vrhovnog moderatora/glasnogovornika/moralnog autoriteta/prizivne instance, predsjedateljskog karaktera i to isključivo crkvenoga prava, a ne božanskoga.
Treći oblik primata predstavlja problem za pravoslavlje, a to je dogmatski primat, kakav je utjelovljen u papinskoj službi. Ovo je oblik primata karakterističan za katolicizam, a prema njemu je prvenstvo jednoga biskupa u Crkvi, prvenstvo potpune, redovite i vrhovne vlasti. Ono je gotovo neograničeno, trajno i nepromjenjivo. Ono je dogma vjere, bitni sadržaj vjere, od Boga objavljena istina i nitko ne može biti kršćanin u punini, tko to ne prihvaća. Takav oblik prvenstva pravoslavlje ne prihvaća, i on čini bitnu razliku u vjeri između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Dakle, papinska služba nije problem samo administrativne naravi, kako bi se dalo zaključiti iz suvremenih ekumenskih stremljenja pojedinaca, dakle, ne radi se o tome da su se u jednoj Crkvi vodeći biskupi posvađali oko toga tko je među njima prvi. Problem dogmatskog primata (tj. papinstva) je dublji, jer nijekanje papinskog prvenstva po katoličkom shvaćanju jest hereza, krivovjerje, a ne samo raskol administrativne naravi.
Ovaj problem vodstva u Crkvi odražava dva različita pogleda na samu strukturu Crkve. Katolički pogled je više univerzalno-pravni. Za katolicizam, Crkva jest svjetska, hijerarhijska ustanova, kojoj je Krist povjerio zadaću na ovome svijetu da propovijeda, da posvećuje, da dijeli sakramente i blagoslove. Pravoslavni pogled je naprotiv više euharistijsko-sakramentalni. U pravoslavlju svaka mjesna Crkva (biskupija – osnovna stanica Crkve), predvođena svojim biskupom, kao nasljednikom apostola, u punini vrši svoje osnovno poslanje-vječno spasenje ljudi. Svaka pojedina biskupija ima sva sredstva potrebna za spasenje: Bibliju, Predaju Crkve, vlast ređenja, apostolsko nasljedstvo, sakramente, a osobito Sakramenat Sakramenata-Euharistiju, u kojoj je u cjelini i nepodijeljeno prisutan sam Krist Spasitelj. Dakle, svaka mjesna Crkva (biskupija) posjeduje Krista u punini, svaka biskupija jest puno lokalno ostvarenje Tijela Kristova-Crkve, a ne tek jedan dio Crkve, u smislu da bi se Crkva cijepala na biskupije. Kao što je u svakoj čestici Pričesti prisutan cjeloviti Krist, tako je u svakoj pojedinoj biskupiji prisutno lokalno ostvarenje kompletnog Tijela Kristovog-Crkve (“Crkvi Božjoj koja prebiva u Korintu”-piše sv. Pavao). Tako su sve biskupije jednake, jer sve posjeduju Krista u cjelini i vode ljude podjednako temeljnom cilju kršćanstva – spasenju duše. Iz jednakosti biskupija slijedi i jednakost biskupa. Biskupi su jednaki, i sve crkvene poslove moraju obavljati i rješavati saborno (na saboru, sinodu, koncilu). Zato ne može u Pravoslavnoj Crkvi biti vlasti iznad biskupske koja bi bila dogmatskog, vječnog, nepromjenjivog reda, nego mogu postojati samo razni oblici “vlasti” počasnog, administrativnog, prizivnog i vremenitog karaktera. Zato u pravoslavlju može postojati prvi biskup, ali samo po časti, eventualno po predsjedanju, ali nikad po vlasti u funkciji Kristovog namjesnika.
Pravoslavlje ne ovisi o jednoj biskupiji niti o jednome biskupu na svijetu. Odlazak jednoga čovjeka ne može izazvati potres u pravoslavlju, niti promjenu vjerskog smjera. Razaranje Jeruzalema ili pad Carigrada, nisu uzdrmali pravoslavlje. Kad bi nestalo pravoslavnih kršćana i crkava iz Svete Zemlje, kad bi nestalo i Carigradske i Moskovske patrijaršije, Pravoslavna Crkva bi i dalje živjela bez teškoća, jer se njezin život ostvaruje kroz “klanjanje Ocu u Duhu i Istini”, a ne na određenim mjestima (vidi: Iv, 4, 23-24). Gdje se god služi pravoslavna Euharistija, tamo je prisutna i cijela Pravoslavna Crkva, nebeska i zemaljska. Zapravo, najveće čudo pravoslavlja jest to, da je i bez čvrstog centra, bez monolitnog papinstva, sačuvalo puno blago vjere i duhovnosti, bez tektonskih promjena kakve su se događale među drugim kršćanima.
Izvor: Pravoslavlje Hrvatska
