Postoje fotografije koje čovjek ne promatra samo očima. Gleda ih cijelim svojim životom. Na njima nisu zaustavljeni samo ljudi i događaji, nego i uspomene, osjećaji i vrijeme koje se više ne može vratiti. Dovoljno je da pogled zastane na jednome detalju pa da se pred čovjekom ponovno otvore godine za koje je mislio da su ostale daleko iza njega.
Takva je za mene fotografija snimljena u kolovozu 1994. ispred moje rodne kuće u Brajkovićima. Na njoj stojim u bijelom dominikanskom habitu, a iza mene vide se zidovi kuće po kojima su ispisane poruke mržnje.
Godinama poslije ta je fotografija ponovno izišla u javnost i izazvala različite reakcije. Jedni su u njoj vidjeli dokument jednoga vremena, drugi su postavljali pitanja, a bilo je i onih koji su pokušavali osporiti ono što je ona svjedočila.
Priznajem da me takve rasprave nikada nisu posebno zanimale. Jer kada danas pogledam tu fotografiju, moje oči ne zaustavljaju se najprije na natpisima. Zaustavljaju se na kući. A iza kuće vidim ljude. Vidim mamu.
Vidim njezine ruke koje su godinama uređivale naš mali dom u kojemu smo rasli. Vidim prag preko kojega smo bezbroj puta prelazili odlazeći u školu, na posao ili u crkvu. Vidim kuhinju u kojoj se okupljala obitelj, večeri u kojima se zajedno molilo i dane koji su tada izgledali sasvim obični, a danas su među najdragocjenijim uspomenama koje nosim.
Tek kada čovjek izgubi nešto što je godinama smatrao samorazumljivim, počne razumijevati njegovu pravu vrijednost.
Kuća nikada nije samo građevina. Nije samo kamen, drvo i crijep. Ona je mjesto na kojem čovjek nauči prve riječi, prve molitve i prve životne lekcije. U kući se oblikuje pogled na svijet. U njoj čovjek otkriva što znače pripadnost, sigurnost i ljubav.
Zato rat ne ruši samo zidove. On pokušava razoriti i ono nevidljivo: osjećaj doma, povjerenje među ljudima i uvjerenje da postoje mjesta na koja se uvijek možemo vratiti.
Kad sam nakon rata ponovno stao pred našu kuću, osjetio sam upravo tu neobičnu mješavinu tuge i zahvalnosti. Tuge zbog svega što se dogodilo i zahvalnosti što je ostalo sačuvano ono najvažnije. Jer kuću je moguće obnoviti, ali ono što se godinama gradilo u srcima ljudi ne može se ni spaliti ni protjerati.
Baš zato ta fotografija za mene nikada nije bila priča o mržnji. Ona je prije svega priča o domu. Priča o jednoj obitelji. Priča o ljudima koji su na tom mjestu živjeli, radili, molili i nadali se.
Ipak, godine koje su uslijedile pokazale su mi kako je ponekad teže sačuvati istinu nego sačuvati uspomenu. Kad su se pojavile sumnje i osporavanja, shvatio sam da problem nije u fotografiji. Problem je bio u odnosu prema istini. A upravo je istina nešto što me prati cijeloga života.
Već desetljećima nosim habit reda propovjednika. Naš dominikanski moto sastoji se od jedne jedine riječi – veritas. Iliti stina.
To nije samo geslo zapisano na grbu niti lijepa riječ koja se spominje na obljetnicama i svečanostima. Za dominikanca je istina način života. Ona je poput kruha i vode. Bez nje čovjek može neko vrijeme živjeti u prividu, ali ne može živjeti u slobodi.
Baš zato nisam nikada osjećao potrebu uljepšavati prošlost, ali ni prešućivati ono što se dogodilo.
Istina ponekad zna biti bolna. Ponekad otvara stare rane koje bi čovjek najradije ostavio zatvorenima. Ali bez istine nema ni pravde, ni oprosta, ni pomirenja. Jer čovjek može oprostiti samo ono što je spreman pogledati u oči. To sam naučio i kao svećenik i kao čovjek.
Dok su Brajkovići gorjeli, pomagao sam u Zagrebu ljudima koji su bježali pred ratom. Među njima su bili i mnogi Muslimani. Nisam ih pitao kako se zovu ni kojem narodu pripadaju. Gledao sam njihovu nevolju i nastojao pomoći koliko sam mogao. Vjera me tome naučila. Krist nas ne pita najprije tko smo po narodnosti, nego kakvi smo ljudi. Upravo zato smatram da istina nikada ne smije biti oružje protiv drugoga čovjeka. Ali ne smije ni biti žrtvovana radi prividnoga mira.
Oprost ne znači zaborav. Pomirenje ne znači brisanje prošlosti. Milosrđe ne znači šutnju pred činjenicama.
Moj stariji brat fra Mirko napisao je da rat ne ruši samo kuće nego i povjerenje među ljudima. Što više prolaze godine, to bolje razumijem tu misao. Kuće se mogu obnoviti, ceste ponovno izgraditi, a crkvena zvona opet zazvoniti. Najteže se obnavlja povjerenje.
Zato ova fotografija za mene nije politička poruka niti poziv na raspravu. Ona je svjedočanstvo. Svjedočanstvo jednoga vremena, jednoga kraja i jednoga iskustva koje je obilježilo živote mnogih ljudi.
Kad je danas pogledam, ne vidim samo zidove naše kuće. Vidim mamu koja je ondje provela najveći dio svoga života. Vidim obitelj okupljenu oko stola. Vidim djetinjstvo koje je oblikovalo moj pogled na svijet. Vidim Brajkoviće kakvih više nema, ali koji i dalje žive u sjećanju onih koji ih vole.
I baš zato ta fotografija još uvijek govori. Ne govori o mržnji koja je bila ispisana na zidu. Govori o onome što mržnja nije uspjela uništiti. O vjeri. O obitelji. O domu. O istini.
A dok god budemo imali snage čuvati te vrijednosti, ni prošlost ni rane koje nosimo neće imati posljednju riječ.
(Nastavlja se.)
