Kad se čovjek nakon mnogo godina vraća u rodni kraj, ne vraća se samo prostoru. Vraća se ljudima koji su ga oblikovali, glasovima koje je slušao od djetinjstva, putovima kojima je prolazio i mjestima koja su ga naučila što znače pripadnost, dom i obitelj. Neka od tih mjesta ostanu ista bez obzira na prolazak vremena, a neka se promijene toliko da ih jedva prepoznamo. Ipak, postoji nešto što se ne mijenja. To je osjećaj koji čovjeka obuzme kada ponovno stane na zemlju po kojoj je nekada hodao kao dijete.
Tako sam se osjećao i onoga dana kada sam zajedno sa svojim starijim bratom fra Mirkom krenuo prema groblju Bogduša.
Put nam je bio dobro poznat. Njime smo prolazili bezbroj puta, nekada kao dječaci, kasnije kao mladi ljudi, a onda ponovno kao svećenici koji se vraćaju kraju iz kojega su potekli.
Dok smo hodali, pogled mi je zastajao na poznatim obrisima sela. Kuće su stajale na svojim mjestima, voćke su širile svoje krošnje kao i nekada, a brežuljci oko Brajkovića čuvali su isti onaj mir koji sam pamtio iz mladosti. Pa ipak, sve je bilo drukčije. Nedostajali su ljudi.
Tek kada godine prođu, čovjek shvati koliko su ljudi zapravo bili srce jednoga mjesta. Kuće se mogu obnoviti. Putovi se mogu popraviti. Ograde se mogu ponovno podići. Ali kada nestanu oni koji su u tim kućama živjeli, smijali se, radili, molili i razgovarali, ostane praznina koju ništa ne može do kraja ispuniti.
Na groblju smo zastali u molitvi za naše pokojne. Pomolili smo se za Marinka, za Mandu, za Slavka, za članove naše obitelji i za mnoge druge čija su imena tijekom desetljeća bila dio svakodnevnoga života našega sela. Nakon molitve ostao sam još neko vrijeme stajati i gledati prema Brajkovićima.
Bogduša za mene nikada nije bila samo groblje. Još kao dječak dolazio sam ondje s roditeljima na sprovode, na mise na grobljima i molitve za pokojne. Tada nisam mogao razumjeti zašto odrasli tako dugo stoje pred grobovima i zašto se uvijek iznova vraćaju istim imenima. Tek mnogo godina poslije shvatio sam da čovjek ne dolazi na groblje samo zbog onih koji su umrli. Dolazi i zbog sebe. Dolazi kako ne bi zaboravio odakle je krenuo, komu pripada i komu duguje ono što danas jest.
Sve mi se činilo nekako nestvarnim, gotovo poput stare fotografije na kojoj je zaustavljen jedan svijet. Bio je to svijet mojega djetinjstva i moje mladosti, svijet ljudi kojih više nema, a koji su ostavili trag u životima svih nas koji ih se još sjećamo. Dok sam gledao prema selu, ponovno sam osjetio koliko je čovjekovo pamćenje neobična stvar. Rat može spaliti kuću, porušiti staju, raspršiti obitelj po svijetu i natjerati čovjeka da godinama živi daleko od mjesta na kojemu je rođen, ali ne može iz njega iščupati uspomene. One ostaju živjeti negdje duboko u njemu, poput žeravice koja se katkad jedva nazire pod pepelom, a onda je dovoljan jedan pogled, jedan miris ili jedno ime da ponovno zasvijetli punim plamenom.
Toga dana upravo su imena bila ono što je najviše govorilo. Čitao sam ih na nadgrobnim spomenicima i pred očima su mi se pojavljivala lica ljudi koje sam poznavao. Sjetio sam se njihovih glasova, njihovih navika, njihovih radosti i briga. Sjetio sam se vremena kada smo jedni drugima ulazili u kuće bez najave, kada su se vrata rijetko zaključavala, a susjedi bili dio svakodnevnoga života. To nije bila neka idealizirana prošlost bez problema i nesuglasica, ali bila je to prošlost u kojoj je čovjek znao komu pripada i na koga može računati.
Baš zato naša stara groblja imaju posebnu snagu. Ona nas ne vraćaju samo smrti nego i životu. Podsjećaju nas na ono što je bilo vrijedno, na ljude koje smo voljeli i na dobro koje su ostavili iza sebe. Pred grobom čovjek drukčije razmišlja o vremenu. Ono što mu se jučer činilo važnim odjednom izgubi svoju težinu, a ono što je možda godinama uzimao zdravo za gotovo postane dragocjeno.
Dok smo prolazili između grobova, zastao sam i pred starim stećcima koji stoljećima bdiju nad ovim krajem. Toliki su naraštaji prošli pokraj njih. Tolike su se države promijenile. Ratovi su dolazili i prolazili, a oni su ostali. Gledajući ih, čovjek ne može izbjeći misao kako je sve ljudsko prolazno. Ipak, postoji nešto što nadživljuje vrijeme. Ljubav, dobrota, vjera i žrtva ostaju živjeti dugo nakon što čovjek ode s ovoga svijeta.
Zato naši stari nikada nisu prolazili pokraj groblja ravnodušno. Skinuli bi kapu, prekrižili se i na trenutak zastali. Znali su da se iza svakoga križa krije nečiji život, nečija muka, nečija ljubav i nečija molitva.
Danas, kada i sam stojim među tim grobovima, sve ih bolje razumijem. Groblje nije samo mjesto na kojem počivaju naši pokojni. Ono je i mjesto na kojem živi pamćenje jednoga naroda, jedne obitelji i jednoga kraja.
Zato mi se uvijek činilo da groblja nisu mjesta beznađa. Naprotiv. Ona su mjesta na kojima vjera pokazuje svoje pravo lice. Kršćanin dolazi na groblje sa suzama, ali ne bez nade. Dolazi sa sjećanjem na one koje je izgubio, ali i s vjerom da smrt nije posljednja riječ. U svakom križu sažeta je cijela poruka Evanđelja: da život nije ugašen smrću nego preobražen.
Dok smo se toga dana polako udaljavali od Bogduše, još sam se jednom okrenuo prema grobovima. Sunce je već bilo visoko nad dolinom, a lagani vjetar prolazio je između križeva i starih kamenova. U toj tišini ponovno sam osjetio koliko je važno čuvati sjećanje. Ne zato da bismo ostali zarobljeni u prošlosti, nego zato da ne zaboravimo ljude zahvaljujući kojima smo postali ono što jesmo.
Jer postoje grobovi koji šute, ali postoje i oni koji čovjeka prate cijeloga života. Ne govore riječima, nego uspomenama koje se vraćaju onda kada ih najmanje očekujemo i molitvama koje nikada ne prestaju. Govore svojim životima, svojom vjerom, svojom žrtvom i ljubavlju koju su ostavili iza sebe. A tko ih zna slušati, iz njih može naučiti više nego iz mnogih knjiga.
(Nastavlja se.)
