Svake godine, kad se bliži 8. lipnja, misli mi same krenu prema mome rodnom selu Brajkovićima. To se događa i onda kada sam stotinama kilometara daleko, i onda kada sam zaokupljen svakodnevnim obvezama, i onda kada mi se čini da su godine učinile svoje i ublažile oštrinu nekadašnjih rana. Neki datumi jednostavno ostanu živjeti u čovjeku. Ne traže dopuštenje da se vrate. Oni su dio njega, kao što su dio njega ljudi koje je volio i mjesta koja su ga oblikovala.
Danas, nakon više od trideset godina, taj datum u meni više ne budi isti osjećaj kao nekada. Vrijeme nije izbrisalo uspomene, ali ih je naučilo drukčije nositi. Ono što je nekoć bila rana, polako je postalo molitva. Ono što je nekada budilo nemoć, danas budi odgovornost. A ono što je nekada izgledalo kao kraj jednoga svijeta, danas promatram u svjetlu vjere koja čovjeku dopušta vidjeti dalje od vlastite boli.
Toga dana 1993. godine pala je moja župa Brajkovići. Mnogima će to danas biti tek jedna rečenica u povijesnom prikazu ratnih događaja. Za nas koji smo ondje živjeli, koji smo ondje imali svoje obitelji, prijatelje i grobove svojih predaka, to nikada nije bila samo povijesna činjenica. Bio je to trenutak koji je promijenio živote ljudi i ostavio trag koji ni desetljeća nisu uspjela izbrisati.
Ipak, čovjek ne može živjeti samo od svojih rana. To sam naučio kroz godine. Naučio sam da uspomene ne treba zaboraviti, ali ni dopustiti da postanu jedini sadržaj života. Ako ih čovjek ne donese pred Boga, one lako postanu teret. Ako ih zatvori samo u svoje srce, mogu ga polako pretvoriti u zatvorenika prošlosti.
Možda upravo zato danas drukčije razumijem riječi koje sam toliko puta slušao i izgovarao tijekom svete mise. Sjećanje je jedna od najvažnijih ljudskih sposobnosti. Zahvaljujući njemu znamo tko smo, odakle dolazimo i komu pripadamo. Ali tek kada se sjećanje sjedini s molitvom, ono počinje liječiti čovjeka.
Zato svake godine služim svetu misu za poginule, ubijene i nestale iz Brajkovića, Guče Gore i cijele Lašvanske doline. Kamo god da me moj Provincijal pošalje na službu – Zagreb, Hamburg, Korčula, Rijeka – ja tih dana pred oltar donosim imena ljudi koje sam poznavao, ljudi uz koje sam odrastao i čija su lica ostala trajno upisana u mome sjećanju. I dok ih izgovaram, pred očima mi prolaze godine. Sjećam se njihovih glasova, njihovih kuća, njihovih obitelji i susreta koji su nekada bili dio svakodnevnoga života.
Tada shvatim koliko je važno da čovjek ne bude sveden na broj.
Iza svakoga imena stoji jedan život. Jedna majka. Jedan otac. Jedna obitelj. Jedna priča. Zato je sveta misa više od običnoga sjećanja. Ona je mjesto na kojemu se čovjek ponovno susretne s onima koje je izgubio. Ne na način na koji to čini uspomena, nego na način na koji to može samo vjera.
Dok izgovaram njihova imena, često mi u mislima dođe i Bogduša. Vidim groblje na kojemu počivaju naši pokojni. Vidim križeve koje sam toliko puta obilazio. Vidim stećke koji stoljećima čuvaju uspomenu na ljude ovoga kraja. Vidim put kojim smo moj brat fra Mirko i ja prolazili dok smo se zaustavljali u molitvi za one koji su nam prethodili na putu vječnosti.
Tada se u meni ponovno spoje prošlost i sadašnjost. Bogduša i Rijeka. Lašvanska dolina i Kvarner. Rodni kraj i grad u kojemu danas živim i služim.
Čovjek ponekad misli da se udaljio od mjesta na kojemu je odrastao. A onda shvati da ga cijeli život nosi u sebi. I danas, kada u Rijeci čujem zvono koje poziva na svetu misu, često se sjetim zvona naše brajkovske crkve svetih Petra i Pavla. Njegov zvuk pratio je moje djetinjstvo. Uz njega smo se okupljali na molitvu, na nedjeljne mise, na blagdane i na rastanke. Zvono je objavljivalo radost krštenja, slavlje vjenčanja, ali i tugu sprovoda. Kao da je svojim glasom povezivalo život i smrt, zemlju i nebo.
I to je razlog zašto i danas vjerujem da čovjek nije potpuno izgubio ono čega se s ljubavlju sjeća. Jer ono što nosimo u molitvi nikada nije izgubljeno.
Tijekom godina mnogo sam puta razmišljao o ljudima kojih više nema. Razmišljao sam o mami, tati, o amidži Stipanu, o Marinku, Mandi i Slavku… – i o mnogim drugima čija su imena ostala dio moga života. Sve više shvaćam da ih ne čuvam samo u uspomenama. Čuvam ih u molitvi.
A molitva je svakako moj najljepši oblik pamćenja. Ona ne briše prošlost. Ne uljepšava je. Ne pretvara se da se ništa nije dogodilo.
Ali čovjeku dopušta da sve ono što nosi u sebi preda u Božje ruke. I tu onda počinje ozdravljenje sjećanja.
Zato za mene 8. lipnja nikada nije završio. Ali nije ostao ni zarobljen u rani. Kroz godine ga je Gospodin polako pretvorio u nešto drugo. Pretvorio ga je u zahvalnost za ljude koje sam imao, u odgovornost prema istini koju ne smijemo zaboraviti i u molitvu za sve one koji su svoje živote utkali u povijest našega kraja.
Danas, kad pogledam unatrag, ne vidim samo rat. Ne vidim samo spaljene kuće, prazna dvorišta i rastanke. Vidim i ljude koji su ostali vjerni svojoj vjeri. Vidim obitelji koje su pronašle snagu za novi početak. Vidim one koji su sačuvali dostojanstvo i onda kada su izgubili gotovo sve.
A iznad svega vidim Božju vjernost koja je ostala ista kroz sve ove godine. I zato će se i ove godine, kao i mnogih prethodnih, u molitvi susresti Rijeka i Lašvanska dolina – k’o što se prije susretao Zagreb, Hamburg, Korčula… i Lašvanska dolina; susrest će se sadašnjost i prošlost, zemlja i nebo.
Pred Boga ćemo donijeti imena naših pokojnih i preporučiti ih Božjem milosrđu, ne zato da bismo ostali živjeti u jučerašnjem danu, nego da bismo ostali vjerni ljudima koji su nam darovali život, vjeru i zavičaj. Jer kršćanin svoju budućnost ne gradi na zaboravu. On je gradi na istini. A istina, kada je donesemo pred Boga, polako postaje molitva.
Zato za mene 8. lipnja nikada nije završio. Ali nije ostao ni zarobljen u boli. Gospodin ga je kroz godine pretvorio u zahvalnost, u odgovornost, u molitvu i u nadu. er posljednju riječ ne izgovara rat. Ne izgovara je mržnja. Ne izgovara je ni smrt.
Posljednju riječ uvijek ima Bog. A njegova posljednja riječ jest – život.
(Kraj serijala)
