Kad bi Isusova muka, raspeće i smrt bili snimani skrivenom kamerom – što bismo doznali?

Činjenica je da je Isus umro na križu. Ima doduše i na tom području luđaka i spekulanata koji misle da je Isus doduše bio obješen na križ, ali on nije na križu umro. On je samo prividno umro ili je bio do smrti iscrpljen, ali je uskoro opet smogao snage i onda otputovao u Indiju….

Autor: Vjerujem.hr
event 19.04.2025.

Činjenica je da je Isus umro na križu. Ima doduše i na tom području luđaka i spekulanata koji misle da je Isus doduše bio obješen na križ, ali on nije na križu umro. On je samo prividno umro ili je bio do smrti iscrpljen, ali je uskoro opet smogao snage i onda otputovao u Indiju. Dobro, to su trgovci koji su primijetili da ima zainteresiranih ljudi na kojima se može zaraditi novac. Mi sa svim ozbiljnim povjesničarima pretpostavljamo da je Isus zaista umro na križu. No što je time rečeno: Isus iz Nazareta umro je na križu? Što to znači?

Dopustimo svojoj mašti da si predoči to što bi bilo da nisu nikad bila napisana evanđeoska izvješća o Muci. Umjesto toga netko bi bio sa skrivenom kamerom snimio film o tijeku posljednjih Isusovih časova i snimio skrivenim mikrofonom sve drugo što se govorilo u vezi s njegovim uhićenjem, njegovom osudom i njegovim umorstvom na križu.

Sliku i ton potom bi spojili i napravili film i taj bi nam nemontirani film i bez komentara danas prikazali sa željom da nam ponude puke činjenice i da budemo apsolutno autentični. Što bismo onda znali?

Da, nešto bismo znali. Znali bismo na taj način mnoštvo podrobnosti koje ne nalazimo u evanđeljima ili ih u njima imamo samo u fragmentima. Saznali bismo kako se Isusovo uhićenje u pojedinostima zbilo. Točnije bismo znali vanjski tijek onoga što se zbilo u noćnom zasjedanju Velikog vijeća. Znali bismo na primjer je li saslušanje bilo kod Velikog svećenika Ane ili ga nije bilo. Biblijski stručnjaci ne bi više trebali raspravljati je li Isus na pitanje Velikog svećenika Kajfe doista odgovorio: „Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi sdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim“ (Mt 26,64). Znali bismo onda sigurno je li Isus bio odveden k Herodu Antipi ili nije. Na kraju, znali bismo je li točnija Markova ili Ivanova kronologija. A prije svega znali bismo do u pojedinsti kako se odvijalo raspeće Isusovo i što se pri tom dogodilo.

To bi sve bilo važno, uzbuđujuće, dapače, potresno. No bismo li mi na temelju svega toga znali što se doista tada dogodilo? Želim naglasiti ovu tvrdnju: o istinskom zbivanju ne bismo znali ništa. Vidjeli bismo, naime, kako su rimski vojnici izvršili smrtnu osudu nad nekim Židovom. To bi bilo, da ponovim, vrlo potresno. Sigurno bi mnogi kojima bi takav film bio prikazan napustili dvoranu, jer ne bi mogli gledati slike ovoga pogubljenja.

A ipak na takav je način rimska okupacijska vlast u 1. stoljeću pogubila na tisuće Židova, osobito prilikom opsjedanja i zauzeća Jeruzalema 70. godine. Židovski povjesničar Josip Flavije izvješćuje da su onda svi koji su zbog gladi morali napustiti grad „bili bičevani i svim mogućim zlostavljanjima prije svoje smrti mučeni, da bi onda konačno izvan gradskih zidina bili razapeti. (…) Vojnici su postupali s uhićenima puni bijesa i mržnje, te su tako svakoga drukčijem položaju pribijali na križ, u uskoro nije više bilo mjesta za križeve i uzmanjkalo je samih križeva za tjelesa uhićenih. Toliko je naime bilo raspetih!“

Isusova smrt na križu vrlo malo bi nam kazivala, kad ne bismo znali zašto su Isusa izložili sudskom postupku i zašto su ga uopće pogubili. I bi li nam bilo na temelju obaju sudskih preslušavanja to jasno? Bi  li nam točno poznavanje vanjskog tijeka događanja otkrilo zašto su Isusa odstranili iz svoje sredine? Jedva!

Da bismo o tome zaista nešto saznali, morali bismo proučiti sav javni Isusov nastup, morali bismo znati što je on učinio, što je on sve govorio. Morali bismo znati što je on htio postići svojim propovijedima i svojim izlječenjima. Morali bismo nešto više saznati i o reakcijama njegovih slušatelja, prije svega o reakcijama onih koje je učinio svojim smrtnim neprijateljima. Već bi u ovom pogledu, dakle, samo u odnosu na Muku, filmska dokumentacija bila bezuspješna. Trebali bismo posjedovati dokumentaciju svega vremena i njegova javnog djelovanja.

Dobro, i to učinimo u svojem scenariju. U filmu dokumentiramo sve što se dogodilo do Isusova odlaska iz njegova roditeljskog doma pa sve do njegova ukopa u grob – ne samo u Isusovu životu nego i u životu njegovih prijatelja i neprijatelja. Morali bismo, dakle, pregledati brojne filmove jednog iza drugog i to otprilike kroz tri godine. Strašan posao za promatrača. Ne bismo izdržali!

No, pretpostavimo konačno da bismo izdržali. Ipak bi ostalo pitanje: bili nam se ovom golemom dokumentacijom odista nešto pomoglo? Bismo li Isusovu poruku mogli iole shvatiti, a da ne poznamo Stari zavjet? Možemo li Isusa uopće shvatiti bez Tore i bez proroka, bez iskustava i nadanja Izraela? I je li moguće razumjeti nadanja Izraelaca, a da ne znamo za povijest njihove vjere? I možemo li Isusa razumjeti ako ne promatramo njegov život vodeći računa o tomu da se tu radi o povijesti između Boga i naroda u njezinoj posljednjoj, odlučujućoj fazi? A kako bismo mogli ovu dimenziju događanja spoznati samo pustim gomilanjem, pustim zbrajanjem vanjskog događanja? Tu mora zakazati svako sredstvo koje samo niže jednim za drugima vanjske fakte.

Iz knjige „Posljednji dan Isusov – Što se uistinu dogodilo u muci Isusovoj?“, Gerhard Lohfink (Kršćanska sadašnjost, Zagreb)

Pročitaj više

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša uputio je na Veliku subotu, 19. travnja 2025. godine, uskrsnu čestitku posredstvom elektroničkih medija. Nadbiskup je u čestitci istaknuo kako „Kristovo uskrsnuće nije tek sjećanje na događaj iz prošlosti, nego živa stvarnost koja i danas preobražava svijet. Crkva ne prestaje posredovati uskrsnu milost i pozivati sve ljude da postanu „ljudi…

U strogom središtu Zagreba, na mjestu gdje završava Kaptol i počinje ulica Nova Ves, nalazi se kapela „dobrom razbojniku“ sv. Dizmi tj. onome koji je bio s Kristove desne strane na križu. Najstarija je to kapela na svijetu posvećene svetom Dizmi iliti Dizmušu, kako su ga zvali stari Zagrepčani. Dizma je Isusu bio s desne…

Danas mi dovedi duše svećenika i redovnika i uroni ih u moje neizmjerno milosrđe. One su mi dale snagu podnijeti pregorku muku. Po njima se kao kroz rukavce izlijeva moje milosrđe na čitavo čovječanstvo. (Dn 1212) Moli se Krunica Božjega milosrđa… (na poveznici)Slijedi: Premilosrdni Isuse, od kojega dolazi svako dobro, umnoži u nama milosti da činimo hvale…