Moja je mama znala reći da su bolesniku noći najduže. Nije to govorila zato što je negdje pročitala lijepu misao o ljudskoj patnji. Govorila je iz vlastitoga iskustva. Puno je vremena provela po bolnicama, osobito u onoj našoj u Travniku i dobro je poznavala noći u kojima čovjek jedva dočeka da svane.
Danju još nekako ide. Netko dođe, otvore se vrata, čuju se koraci liječnika i medicinskih sestara, netko navrati u posjet. A onda se hodnici umire, posjetitelji odu i čovjek ostane sam sa svojom boli. Mama je već odavno pokojna, ali neke njezine riječi nisu otišle zajedno s njom.
Ovih su mi se dana ponovno vratile, dok sam iz naše dominikanske crkve Svetoga Križa u Gružu krenuo pješice prema Starome gradu u Dubrovniku. Bio je utorak. Dan kada molimo Žalosna otajstva svete krunice. Dubrovnik je bio obasjan suncem. Pred očima more, brodovi, kamene kuće i ljudi koji prolaze svojim putovima. A u rukama krunica.
Dok su zrnca prolazila kroz moje prste, misli su mi odlazile onima kojima taj dan nije izgledao tako lijepo. Ljudima u bolničkim sobama, roditeljima koji strepe za svoju djecu, onima koji čekaju nalaze i svima kojima je bolest promijenila život. I ponovno sam se sjetio mame. Bolesniku su noći najduže.
A onda sam se sjetio i jednoga prijatelja u Rijeci. Zove se Marin Katava. Živi na dvanaestom katu jednoga riječkog nebodera. Velik je zaljubljenik u rock-glazbu, piše tekstove, stvara glazbu i već dugo živi s teškom bolešću.
Marin ima i jednu zanimljivu naviku. Od papira pravi avione i pušta ih s balkona svojega stana. Jednom sam mu se i sam pridružio. Savijali smo papir, namještali krila i gledali kako naši avioni odlaze prema riječkim ulicama. Ne znam gdje su završili. Ali pamtim koliko smo se radovali tim malim letovima.
Marin mi je nedavno poslao fotografiju novoga aviona. Na njemu je crvenim slovima napisao: „Raketa patera Ante!“ I poručio mi da ga neće pustiti s balkona. Sačuvat će ga dok ponovno ne dođem u Rijeku. Tako me ondje, na dvanaestom katu, čeka jedan avion od papira.
Ali iza te male, gotovo dječačke radosti stoji život koji nije nimalo jednostavan. Marin se godinama bori s bolešću, a uz njega je njegova mama Ljubica, koja se svakodnevno brine za njega. O njihovoj sam priči nedavno pisao na ovome portalu, u tekstu „Jedan čovjek i avioni od papira“. A sada će njih dvoje biti među najvažnijim sudionicima nove emisije kršćanskoga rocka.
U ponedjeljak, 19. listopada, u 22,30 sati, na Hrvatskom katoličkom radiju emitirat ćemo 499. emisiju „Oni rokaju za Gospodina“, pod naslovom „Bolesniku su noći najduže“. Bit će to drugi nastavak našega listopadskog ciklusa „Kad krunica prođe kroz pojačalo“, ovoga puta posvećen Žalosnim otajstvima svete krunice.
Prošloga smo ponedjeljka slušali Radosna otajstva. Ove ćemo večeri krenuti od Isusove molitve u Getsemaniju, kroz bičevanje, trnovu krunu i nošenje križa, sve do Kalvarije. Pratit će nas glazba Bobaš–Katava Dominik projekta, nastala iz mojih razmatranja svete krunice i Marinovih glazbenih zamisli. Snažan rock-zvuk susrest će se s evanđeoskim prizorima Kristove muke.
Ali nećemo ostati samo na glazbi. Čut ćemo i Marina. Njegov vlastiti glas. Govorit će o Žalosnim otajstvima, Kristovoj patnji, svojoj bolesti i glazbi koja je postala važan dio njegova života.
Čut ćemo i njegovu mamu Ljubicu. Ona će nam ispričati jednu naizgled malu zgodu iz riječke crkve svetoga Josipa, u kojoj je jedna knjižica razmatranja krunice povezala dvije majke. Što se dogodilo, neka vam ispriča ona sama.
U emisiji ćemo se sjetiti i drugih naših slušatelja koji nose teške križeve bolesti. Neki od njih već dugo ne mogu doći u crkvu, a ipak svakodnevno ostaju povezani s molitvom i ljudima oko sebe. I zato ćemo se vratiti evanđeoskom prizoru Šimuna Cirenca. Taj čovjek nije toga dana krenuo od kuće s namjerom da nosi nečiji križ. Vraćao se s polja, svojim putem, kada su ga zaustavili i stavili na njega Isusov križ.
Koliko je samo ljudi oko nas kojima ne možemo ukloniti bolest ni vratiti izgubljenu snagu. Ali možemo im doći. Možemo sjesti pokraj njih, poslušati ih i ostati neko vrijeme. Dok sam pisao o Marinu, jedna mi se misao posebno nametnula: „Njegove noge do nas ne mogu. Naše do njega još mogu.“ Možemo li doći? Imamo li vremena za čovjeka koji nas čeka?
O tome ćemo govoriti u ponedjeljak navečer, dok budemo slušali pjesme s albuma Žalosna otajstva. A ova emisija ima još jednu posebnost. Bit će to posljednja prije našega velikog jubileja. Već sljedećega ponedjeljka, 26. listopada, na Hrvatskom katoličkom radiju očekuje nas 500. emisija „Oni rokaju za Gospodina“.
Devetnaest godina prošlo je otkako sam počeo u radijskom eteru govoriti o kršćanskoj rock-glazbi. Mnogo je toga stalo u te godine: glazba, ljudi, susreti, prijateljstva, radosti i teške životne priče. Petstotu emisiju posebno ćemo pripremiti. O njoj ćemo još govoriti.
Ali prije toga želim da ovaj ponedjeljak provedemo s ljudima kojima su noći doista duge. S Marinom, njegovom mamom Ljubicom i svima onima koji će nas slušati iz svojih domova, bolesničkih soba ili uz postelju nekoga koga vole. Jer i dok razmatramo Kristovu muku, ne smijemo zaboraviti čovjeka koji trpi pokraj nas.
A negdje visoko iznad riječkih ulica jedan avion od papira još uvijek nije poletio. Čeka naš susret.
🎙️🎸 ONI ROKAJU ZA GOSPODINA – 499. emisija – BOLESNIKU SU NOĆI NAJDUŽE
Kad krunica prođe kroz pojačalo – II. | Žalosna otajstva krunice
📅 Ponedjeljak, 19. listopada 2026.
🕥 22:30 sati
📻 Hrvatski katolički radio
🎸 Glazba: Bobaš–Katava Dominik projekt – Žalosna otajstva
🎙️ Svjedočanstva: Marin Katava i njegova mama Ljubica, Rijeka
📖 Riječ Božja: Lk 22,39–46
📱 Facebook: Propovjednik p. Anto
✉️ E-mail: oni.rokaju@gmail.com
„Njegove noge do nas ne mogu. Naše do njega još mogu.“
