U Lisinskom 24. ožujka dogodilo se ono rijetko i posebno: da se glasovi i instrumenti pretoče u fluid molitve, onog nečeg uzvišeno Dobrog, koje se onda prelije s pozornici i uđe u uši, oči i srca publike te cijela dvorana kuca kao jedno srce.
Peta godišnjica zagrebačkog potresa postala je povod koncertu za pamćenje. Na središnjoj pozornici Zagreba četiri se zbora okupilo oko djevojčice koja je živjela i rasla u srcu grada, u Đorđićevoj ulici, jednoj od starih ulica centra. Župa Presvetoga Srca Isusova u obližnjoj Palmotićevoj bila joj je drugi dom. Anamarija Carević, petnaestogodišnjakinja zarazno lijepog osmjeha, 22. ožujka 2020. mirno je spavala u svome krevetu kada se dogodio razorni potres; urušio se dimnjak i poklopio ju je. Anamarija preminula je dan kasnije, postavši jedinom izravnom žrtvom zagrebačkoga potresa. Zajedno s njezinim tijelom, srušio se i strop Bazilike pod čijim je svodom svirala tamburicu, pjevala, bavila se humanitarnim radom, služila znakovnim jezikom… Njezin lik danas stoji na muralu Osnovne škole „dr. Ivan Merz“ koju je pohađala, uz riječi pjesme „Heroj ulice“, a njezino ime nosi i godinu poslije osnovana zaklada posvećena obnovi. Njezino će ime nositi i pastoralni centar koji Zaklada želi izgraditi u dvorištu bazilike, koja na Božić možda ponovno otvori vrata.
Nisam je poznavala, premda smo išle u istu osnovnu a skoro i srednju školu (ja sam završila onu „državnu“ klasičnu) i gnijezdile se u istoj Palmi, kod iste legendarne časne Marijele koja je odnjegovala cijelu plejadu djece-ptica koja su poslije s osmjehom odletjela u život. Na početku dobrotvornoga koncerta, pušten je spot Alana Hržice i Andreja Grozdanova „Samo ljubav ostaje“, a nakon toga, nakon obraćanja oca isusovca i ministrice kulture, glazba nas je duboko dotaknula. Ganuće se prelijevalo u pozornost i pljesak; od ozbiljne i potresne Staroslavenske mise Albe Vidakovića u izvedbi Akademskoga zbora Bazilike Srca Isusova „Palma“, preko muškog akademskog zbora FER-a kojeg je maestro Josip degl’ Ivellio doveo do vokalnog vatrometa, preko zbora Filozofskog fakulteta „Concordia dicors“ koji brojnošću i snagom može parirati goranovcima, sve do vrhunca – gospel-zbora „Izvor“ koji je svojim ditirampskim nastupom ispunio dvoranu radošću. Najljepše iznenađenje bila je molitva na kraju: o. Sebastian Šujević, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, izmolio je meditativnu molitvu i podijelio blagoslov svim prisutnima. Nakon koncerta kroz koji nas je vodio baršunasti glas Tanje Maleš, publika je mogla razgledati i kupiti umjetnine koje su likovnjaci darovali Zakladi. I kao što su izvedene skladbe spojile klapsko i pučko s modernim, tako se prošlost u kojoj je Anamarija prolazila zagrebačkim ulicama spojila sa sadašnjošću u kojoj su na njima njezini tragovi, tako se srce grada našlo u Božjem Srcu.
Pišem o ovom događaju jer on nije bio tek jedan od stotinu humanitarnih koncerata koji se neprestano održavaju. Bio je to rijedak trenutak komprimiranog duha; osobnost Anamarije Carević koju su mnogi poželjeli nasljedovati, glasovi mnogih koji su, sjedinjeni, stvorili ljepotu, doživljaj patosa u slušateljima, da bi se sve to saželo u molitvi i raširilo u valovima, u obliku unutarnje jeke koja traje, koja odzvanja u meni i sada, dok vršcima prstima ritmički tipkam slova.
