„U vrtu vlada potpuna tišina i blistanje rose. Nad njim nebo koje postaje poput sve svjetlijega safira nakon sto je izgubilo svoju plavo-crnu boju, načičkano zvijezdama, koje je svu noć bdjelo nad svijetom. Zora gura od istoka prema zapadu one još tamne predjele, kao sto čini voda u vrijeme plime, koja sve vise napreduje i prekriva tamnu obalu zamjenjući sivo-crnu boju žala i grebena s plavetnilom morske vode. Poneka zvjezdica još ne želi umrijeti te sve slabije žmirka ispod poplave bijelo-plavkastog svjetla zore, mliječne boje s nijansom sive, poput lišća pospanih maslina sto prave vijenac tome nedalekom brežuljku. A zatim utone potopljena od poplave zore kao zemlja sto je preplavi voda. I tako je jedna manje… Zatim opet jedna manje… još jedna, i još jedna. Nebo gubi svoja stada zvijezda“, započinje svoju viziju uskrsnuća mističarka Marija Valtorta u svojoj knjizi „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno“.
„Jedino tamo na krajnjem zapadu ostaju tri, potom dvije, zatim jedna da gledaju to svakodnevno čudo: svitanje zore. I evo, kad jedna ružičasta nit povuče crtu po tirkiznoj svili istočnog neba, prođe dah vjetra preko lisnatih krošanja i preko trave i kaže: ‘Probudite se! Dan je svanuo’. Ali ne probudi nego samo krošnje i travu, koje drhtnu pod svojim rosnim dijamantima koji tiho padajući zašušte uz lomljenje zvuka kao na harfi. Još se ne bude ptice u gustom granju vrlo visokog čempresa, koji kao da poput gospodara vlada u svom kraljevstvu, niti u zamršenom spletu lovorove ograde koja štiti od vjetra sa zapada“, opisuje Valtorta svoju viziju uoči Kristova uskrsnuća, u kojoj je vidjela i stražare koji su čuvali Isusov grob.
„Stražari mrzovoljni, promrzli, pospani, u raznim položajima čuvaju grob čija su kamena vrata bila učvršćena na svom rubu debelim slojem žbuke kao nekim pojačanjem. Na zagasito bijeloj boji žbuke ističu se široke rozete crvenog voska hramskog pečata utisnute s drugima izravno u nedavno napravljenu žbuku. Mora da su stražari noću palili nešto vatre jer na tlu ima pepela i nedogorjelih ugaraka. Mora da su igrali i jeli jer još ima razbacanih ostataka jela i malenih očišćenih kosti koje su sigurno poslužile za neku igru, kao sto je nas domino ili naša dječja igra na kuglice i rupice, sto su je igrali na primitivnom poput šahovske ploče igraćem polju zacrtanom na stazi. Onda su se umorili i sve napustili i potražili položaje vise iii manje udobne za spavanje ili za bdijenje“, opisuje ih Valtorta, dodajući kako se „na vedrom istočnom nebu, na koje se sasvim ružičasti predjel sve vise proteže, a na kome uostalom još nema sunčane zrake, pokazuje se, dolazeći iz nepoznatih dubina, veoma svijetao meteor koji silazi poput ognjene Iopte nepodnošljiva sjaja, a slijedi ga blistajući trag, koji možda nije drugo do sjećanje na njegov sjaj u mrežici našeg oka“ te se „spušta veoma brzo k zemlji sireći svjetlost tako intenzivnu, čarobnu, zastrašujuću u njenoj ljepoti, da se zorina ružičasta svjetlost poništava, jer je nadmašuje ta usijana bjelina“.
„Stražari podignu glave zapanjeni, i zato sto sa svjetlošću dođe i ori se snažno, skladno, svečano, gromoglasno brujanje koje ispunja sav svemir. Dolazi iz rajskih dubina. To je aleluja, anđeoski Slava, koji prati Kristov Duh koji se vraća u njegovo slavno tijelo. Meteor se sruči na kamen koji je uzalud zatvarao grob, istrgne ga, baci na zemlju, kao gromom osinu strahom i praskom straže postavljene za tamničare Gospodara svemira, prouzročivši svojim povratkom na zemlju novi potres kao sto je to učinio kad je ovaj Gospodinov Duh bio pobjegao sa Zemlje. Uđe u mračan grob koji se sav rasvijetli njegovom neopisivom svjetlošću. I dok svjetlost nepomična lebdi u zraku, Duh se ponovno izlije u tijelo koje je nepomično u mrtvačkim povojima“, opisuje ona trenutak uskrsnuća, dodajući kako se sve to događa „ne u jednoj minuti, nego u djeliću minute, tako je bilo brzo pojavljivanje, spuštanje, ulazak i iščeznuće Božjega Svjetla“.
„Hoću! Ta naredba božanskoga Duha svome hladnome tijelu nema zvuka. Izrekla ju je bit nepomičnoj materiji. Ali ljudsko uho ne zamijeti ni jedne riječi. Tijelo primi naredbu i posluša je s dubokim dahom… Ništa drugo kroz nekoliko minuta. Ispod ubrusa i sindona slavno se tijelo sredi u vječnu ljepotu, probudi se od smrtnoga sna, vrati se iz »ničega« u kome je bilo, živi nakon sto je bilo mrtvo. Sigurno, srce se probudi i izvede prvi kucaj, potjera po žilama preostalu zgrušanu krv i odmah je stvori potpunu mjeru u ispražnjenim arterijama, u nepomičnim plućima, u potamnjelom mozgu, te opet unosi toplinu, zdravlje, snagu, misao. Još jedan tren i evo naglog pokreta ispod teškog sindona. Tako nagloga, da od trena kad pomakne sigurno prekrižene ruke pa do časa kad se pojavi na nogama, impozantan, presjajan u svojoj haljini od nematerijalne materije, nadnaravno lijep i veličanstven, u dostojanstvu koje ga mijenja i uzdiže iako dopusta prepoznati ga, oko jedva na vrijeme uhvati te prijelaze“, opisuje Valtorta detalje u kojima se nalazi i tzv. sindon ili tkanina koja je pokrivala Kristovo tijelo.
„I sada mu se divi, tako različitom od onoga kakva se pamet sjeća, urednome, bez rana i krvi , nego sasvim sjajnom od svjetla sto u mlazovima izbija iz pet rana i izvire iz svake pore njegove kože. Kad učini prvi korak, tada je stvarno “Svjetlost” koja je uzela tijelo . Jer kad se kreće, zrake što izbijaju iz ruku i nogu prave mu aureolu od snopova svjetla, od glave koja je okružena svijetlim vijencem sto ga čine bezbrojne malene rane prouzročene od trnove krune, iz kojih vise ne izlazi krv, nego samo sjaj, do ruba haljine, a kad raširi ruke koje su mu prekrižene na prsima, otkrije područje veoma žive svjetlosti koja probija kroz haljinu i čini da je u visini srca sjajna kao sunce. Stvarno »Svjetlost« koja je uzela tijelo“, piše ona, dodajući kako to nije „siromašna svjetlost zemlje, siromašna svjetlost zvijezda, siromašna svjetlost sunca, nego svjetlost Božja“.
„Sav rajski sjaj koji se skuplja u samo jedno biće i dariva mu svoju nepojmljivu azurnu boju za zjenice, ognjeno zlatnu boju za kosu , svoju anđeosku bjelinu za haljinu i za boju lica; i sve ono sto je ljudskom riječi neopisiv izvanredni far presvetoga Trojstva, koje svojo, žarkom moći zasjenjuje svaki rajski oganj i upija ga u sebe da ga iznova rodi svakoga trena vječnoga vremena, srce neba koje privlači i razlijeva svoju krv, nebrojene kapi svoje bestjelesne krvi ; blaženici, anđeli, sve sto sačinjava raj; ljubav Božja, ljubav prema Bogu, sve je to Svjetlost koja je uskrsli Krist, koja ga oblikuje“, opisuje svoju viziju Valtorta, dodajući kako „kad se pomakne dolazeći prema ulazu i kad oko može vidjeti još nešto a ne samo njegov sjaj, ukažu mi se dva svjetla, predivna ali slična zvijezdama u odnosu na sunce, jedno s ove a drugo s one strane vrata, ničice u klanjanju svome Bogu koji prolazi obavijen svojim svjetlom, usrećujući svojim osmijehom i izlazi napuštajući grobnu spilju i ponovno hodi po zemlji, koja se uzbuđuje od radosti i sva blista u svojoj rosi, u bojama trave i ruža, u bezbrojnim cvjetićima jabuka koji se nekim čudom otvaraju s prvim suncem koje ih cjeliva i na vječnom Suncu koje ispod njih prolazi“.
„Stražari su tu, onesviješteni… Pokvarene čovjekove sile ne vide Boga. Dok čiste sile svemira: cvijeće, trava , ptice dive se i časte Moćnoga u moru njegova vlastitog svjetla i u nimbusu svjetla sunčanog. Njegov osmijeh, njegov pogled koji miluje cvijeće, granje, koji se diže prema vedrom nebu, povećava ljepotu svemu. I milijuni latica koje prave cvjetnu pjenu nad glavom Pobjednika mekše su i mirisnije od svilene ruže. Življi su i dijamanti rose. Modrije je i nebo koje odražava njegove blistave oči, veselije i sunce koje daje radostan izgled jednom oblačiću sto ga nosi tihi vjetar, koji dolazi da poljubi svoga Kralja s mirisima sto ih je ugrabio vrtovima i milovanjem svilenih latica. Isus podigne ruku i blagoslovi. A potom, dok ptice jače pjevaju i vjetar mirise, iščezava mom pogledu, ostavljajući me u radosti koja briše i najbljeđe sjećanje na tugu i bol i na nesigurnost za sutra“, piše ova popularna mističarka u svojoj viziji uskrsnuća.
