Kao pobožnost, križni put je nastao u srednjem vijeku, od običaja da se hodočasti u Svetu Zemlju i obilaze mjesta Isusove muke i smrti u Jeruzalemu, a onda se to s vremenom proširilo svuda po svijetu, tako da su vjernici išli od postaje do postaje, razmatrajući pritom koju je žrtvu Krist podnio za spasenje svijeta. Danas je ukupno 14 postaja, a nekada ih je bilo uglavnom 7, ali su ponekad dosezale i do broja 30. Najčešće su bile smještene u malim kućicama koje su se nalazile uz pristup crkvama, tako da su se vjernici idući na svetu Misu mogli podsjetiti na značenje Kristove žrtve. Pobožnost su posebno širili franjevci pa je papa Inocent XI. 1686. godine odobrio postavljanje postaja križnog puta u svim franjevačkim crkvama. Papa Klement XII. 1731. god. odobrenje je proširio na sve druge crkve, uz uvjet da ih postave franjevci, uz suglasnost mjesnog biskupa. Tada se i utvrdilo da broj postaja bude 14. Odobrenje da se postaje križnog puta podižu bez nadležnosti franjevaca izdano je 1862. god.
O postajama križnog puta
Iako nema čvrstog pravila, najčešće je riječ o ovim postajama:
- Isusa osuđuju na smrt
- Isus prima na se križ
- Isus pada prvi put pod križem
- Isus susreće svoju svetu Majku
- Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
- Veronika pruža Isusu rubac
- Isus pada drugi put pod križem
- Isus tješi jeruzalemske žene
- Isus pada treći put pod križem
- Isusa svlače
- Isusa pribijaju na križ
- Isus umire na križu
- Isusa skidaju s križa
- Isusa polažu u grob
Pobožnost prati Kristov križni put od trenutka osude na smrt do polaganja u grob. Nadahnjujući se na Svetom pismu u postajama su redom molitveno opisani događaji koji su se zbivali dok je Isus bio predan da se pogubi, ismijavan, bičevan i okrunjen trnovom krunom, a onda i što je doživljavao idući do Golgote. Obično treba 15 minuta da se stigne na to brdo, ali Isusu je vjerojatno trebalo najmanje pola sata, tijekom kojih je doživio teške oblike poniženja i iscrpljivanja, tako da je od težine križa triput pao. Križnim se putem pobuđuju osjećaji vjernika: suosjećanje, supatnja, zahvalnost, prezir prema vlastitim grijesima, svijest o podnesenoj Kristovoj žrtvi za naše otkupljenje itd. Naglašena je i bol Blažene Djevice Marije koja ga je pratila cijelim putem, a i to je stalna nit vodilja koja se nudi vjernicima na razmatranje.
Po dolasku na Golgotu Isusa su svukli i pribili na križ. Iako se u križnim putevima redovito prikazuje da je Isus nosio križ, vjerojatnije je da nosio samo poprečnu gredu. Naime, na Golgoti ili Kalvariji (Golgota je hebrejski naziv, Kalvarija latinizirani, a riječ je o istom brdu) bilo je stratište s unaprijed postavljenim uspravnim gredama, a onda bi se osuđenici na smrt prikovali na poprečnu gredu, podigli i dodatno prikovali na uspravnu gredu, što je tvorilo oblik križa. Vjerojatno je tako bilo i s Isusom. Redovito su na smrt razapinjanja bili osuđivani najokorjeliji zločinci, pa nam se stavlja pred oči razmišljanje nad poniženjem koje je za nas i naše spasenje na sebe primio nedužni Isus.
Također, iako se na križnim putevima redovito prikazuje kako su Isusu bili probodeni čavlima dlanovi, i to je malo vjerojatno, jer bi težina tijela razderala tako pribijene ruke. Kako nam pokazuju novija istraživanja, vjerojatnije je da je i Isus, kao i drugi osuđenici, bio proboden u području zapešća ili možda nadlaktice. To za nas vjernike nije ni bitno, nego je daleko bitnije shvatiti vrijednost Kristove žrtve.
Uz 14 postaja križnog puta redovito se u crkvama dodaje i petnaesta: Isusovo uskrsnuće. Ona se ne moli na križnom putu u korizmi, ali poručuje da Krist nije ostao u grobu nego je slavno uskrsnuo i otvorio i nama rajske dveri.
O Arma Christi – posebnom križu za križni put
Nije naodmet spomenuti i stari običaj vezan uz poseban križ koji se nosi(o) na križnom putu, a naziva se Arma Christi. Riječ je o velikom križu na koji su pričvršćeni različiti predmeti vezani uz Kristovu muku, npr. trnova kruna, čekić, čavli, kliješta, Veronikin rubac, spužva, natpis I.N.R.I., koplje, ljestve itd. Iako se Arma Christi sve rjeđe može vidjeti u današnjim pobožnostima križnih puteva, njihova je svrha bila pobuditi posebno ganuće prema pretrpljenoj Kristovoj muci. Danas se uglavnom od postaje do postaje nosi veliki ili veći križ bez ikakvih dodataka, a nosi ga ili jedna osoba ili ih se više smjenjuje, najčešće ministranti.
Kako se moli križni put?
Sama pobožnost križnog puta započinje pristupnom molitvom, za koju se preporučuje da je svi mole klečeći, a potom se zajedničkim hodom od postaje do postaje mole pripadajuće molitve i pjevaju dijelovi napjeva “Stala plačuć tužna mati” ili neke druge. Došavši do svake postaje, onaj tko vodi križni put započinje riječima: “Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te”, a sav narod uzvraća: “Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio”. Pri tome se poklekne do zemlje desnim koljenom, izražavajući time Bogu duboku zahvalnost na daru otkupljenja. Ovisno od običaja, negdje će se po završetku molitve kod svake postaje izmoliti Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, ili te tri molitve naizmjence, a negdje će one u potpunosti izostati. Molitve kod postaje završavaju zazivom predvoditelja: “Smiluj nam se, Gospodine!”, na što narod uzvraća: “Smiluj nam se!” Potom se sva zajednica kreće prema narednoj postaji, pjevajući pripadajuću strofu korizmene pjesme “Stala plačuć tužna mati” (Stabat mater dolorosa)... Evo cijelog napjeva, čiji je vjerojatno autor franjevac Jacopane da Todi (13. st.), uz napomenu da se u križnom putu preskaču 15. do 18. strofa, a na zadnjoj postaji pjevaju se dvije zadnje zajedno:
- Stala plačuć tužna Mati,
gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut. - Dušom njenom razboljenom,
rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut. - O koliko ucviljena
bješe ona uzvišena,
Majka Sina jedinog! - Bol bolova sve to ljući
blaga Mati gledajući
muke slavnog Sina svog. - Koji čovjek ne bi plak’o
Majku Božju videć tako
u tjeskobi tolikoj? - Tko protužit neće s čistom,
kada vidi gdje za Kristom
razdire se srce njoj? - Zarad grijeha svoga puka
gleda njega usred muka
i gdje bičem bijen bi. - Gleda svoga milog Sina,
ostavljena sred gorčina,
gdje se s dušom podijeli. - Vrelo milja, slatka Mati,
bol mi gorku osjećati
daj, da s tobom procvilim. - Neka ljubav srca moga
gori sveđ za Krista Boga,
da mu u svem omilim. - Rane drage, Majko sveta
Spasa za me razapeta,
Tisni usred srca mog. - Neka dođu i na mene
patnje za me podnesene
Sina tvoga ranjenog. - Daj mi s tobom suze livat,
Raspetoga oplakivat,
dokle dis’o bude ja. - U tvom društvu uz križ stati,
s tobom jade jadovati
želja mi je jedina. - Kruno Djeva, Djevo divna
Budi meni milostivna
Daj mi s tobom dijelit plač. - Daj mi nosit po sve dane
Isusovu smrt i rane,
Osjećati muke mač. - Neka rane izrane me
Neka svega opoje me
Sina tvoga križ i krv. - Ti na sudu za me zbori,
Djevo sveta, da ne mori
Pakleni me vječni crv. - Kada dođu smrtni časi,
Kriste Bože, nek me spasi
Majke tvoje zagovor. - Kad mi zemlja tijelo primi,
dušu onda uzmi ti mi
u nebeski blažen dvor.
Po završetku pjevanja zadnjih dviju strofa predvoditelj i sav narod kleknu na oba koljena i izmoli se završna molitva.
Križni put u običajima, umjetnosti i arhitekturi
Koliko je pobožnost križnog puta uvriježena u Katoličkoj Crkvi svjedoči i činjenica da se postaje križnog puta redovito nalaze na zidovima crkava ili u drugom vidljivom i prikladnom unutrašnjem ili vanjskom prostoru. Često je riječ o pravim umjetničkim djelima, prikazanim u obliku slika, skulptura, rezbarija, cijelih arhitektonskih kompleksa i na drukčije načine. Osim u crkvama, križni putevi se češće postavljaju na otvorenom, najčešće na brežuljcima ili brdima, tako da prva postaja počinje na dnu, a zadnja na vrhu. U Slavoniji se takav križni put na otvorenom nalazi u Aljmašu, a ima dugu povijest. Njega su, naime, podigli isusovci još davne 1726. godine, ali je u neposrednoj blizini 1952. god. nekadašnja Jugoslavenska narodna armija (JNA) napravila bunker i 1953. god. namjerno srušila Kalvariju, tako da je današnji križni put svojevrsna obnova, u potpunosti dovršena 2006. godine.
Križni put je i vjekovima inspiracija slikarima i kiparima, o čemu svjedoči mnoštvo djela u kojima je prikazan neki segment Isusove muke i smrti, a mnogi od njih su autori i cijelih križnih puteva. Njihove reprodukcije nalaze se po crkvama diljem svijeta. I glazbeni, kazališni, filmski i drugi umjetnici ovjekovječili su u svojim djelima Isusov križni put, bilo da ga uzimaju kao cjelinu ili neki njegov dio.
Križni put u Koloseumu u Rimu
Koloseum je rimski amfiteatar, velika građevina dvostrukog polukružnog oblika koja je u starom Rimu služila kao gledalište, posebno za spektakle poput gladijatorskih igara i raznih drugih, mahom krvoločnih parada. Naziv je dobio po kolosalnom kipu cara Nerona (37. – 68.) koji se nalazio ispred amfiteatra. Budući da su u njemu mnogi kršćani prvih stoljeća bacani zvjerima i tako mučeni i ubijani, razumljivo je da je to mjesto spomena na njihovu vjernost Bogu do smrti važno za Katoličku Crkvu. Kroz stoljeća to nije bilo tako, nego je građevina bila zapuštena. S promicanjem pobožnosti križnog puta među franjevcima u 17. st., posebno se istaknuo sveti Leonard Portomauricijski, koji je svuda gdje god je imao priliku propovijedao Kristov križni put i podizao križeve, odnosno postaje. Kažu da ih je ukupno bilo 572.
Njegovo je djelovanje imalo presudnu ulogu 1750. god., u vrijeme Svete godine koju je otvorio papa Benedikt XIV., kada je fra Leonard propovijedao u Koloseumu, a papa to mjesto proglasio svetim mjestom spomena na antičke mučenike. Od naredne godine papa je na svaki Veliki petak predvodio križni put iz Koloseuma, a to je trajalo do 1871. god., kada je nakon ujedinjenja Italije oduzeta papi svjetovna vlast te se on povukao u Vatikan. Križni put iz Koloseuma na Veliki petak obnovio je papa Pavao VI. 1964. god., a otada pape redovito sudjeluju u njemu, izuzev 2020. god., kada je križni put zbog mjera izazvanih koronavirusom održan na trijemu bazilike Svetog Petra, u nazočnosti pape Franje, ali bez hodočasnika.
Izvor: Vjera i djela
