Kao što je i najavljivano, Crkva će 19. listopada ove godine dobiti novoga sveca – Bartola Longa, čovjeka čiji je život živ dokaz da Božje milosrđe može preobraziti i ono što se činilo nepovratno izgubljenim.
Njegova priča ima sve elemente drame: sotonizam, duhovni slom, obraćenje, djela milosrđa, kontemplaciju i gradnju svetišta Gospe od Ružarija u Pompejima. Od „sotonista“ do „apostola krunice“ – to je put koji se ne može razumjeti bez teološke dubine otajstva milosti.
Od odvjetnika do sotonista
Bartolo Longo rođen je 10. veljače 1841. u Latianu, u južnoj Italiji (pokrajina Brindisi). Njegovi su roditelji bili pobožni katolici, a majka ga je od malih nogu učila moliti krunicu. Nakon njezine smrti mladi Bartolo gubi unutarnju orijentaciju. Studirajući pravo u Napulju, ulazi u liberalne i antiklerikalne krugove 19. stoljeća, u kojima je vjera ismijavana, a Crkva prikazivana kao prepreka „slobodnom umu“.
U takvom ozračju počinje tragati za „duhovnošću bez Boga“ – uključuje se u spiritističke seanse, pseudoznanstveni okultizam i, naposljetku, u sotonističke obrede koji su tada imali svoje tajne kružoke u Napulju. Kasnije će sam svjedočiti da je bio „zaređen za sotonističkog svećenika“. Bio je to trenutak njegova najdubljeg pada.
Ali taj put nije donio nikakav unutarnji mir, nego razaranje: duhovnu tjeskobu, halucinacije, depresiju i osjećaj potpune izgubljenosti.
Duhovni lom i dodir milosti
Kao i u mnogim biblijskim obraćenjima, Bog je znao gdje će ga pronaći. Njegov prijatelj Vincenzo Pepe upoznao ga je s dominikancem o. Albertom Radenteom, poznatim propovjednikom i ispovjednikom.
Susret s njim postao je prekretnica: Radente mu nije govorio o osudi, nego o Božjoj nježnosti i o Mariji kao „posljednjem utočištu grešnika“. To je bio prvi dodir milosti.
Slomljen i prazan, Bartolo pristaje na ispovijed i duhovno vodstvo. Nakon višemjesečne priprave, 7. listopada 1871. – na blagdan Gospe od Ružarija – postaje trećoredac dominikanskog reda i uzima geslo: „Tko širi krunicu, spašava duše!“ Njegovo obraćenje bilo je duboko i trajno: od tada je želio da cijeli njegov život postane pokornička zahvala Bogu za dar milosti.
Marijanski apostolat: Pompeji kao novo srce krunice
Na poticaj svoga duhovnika Bartolo odlazi u Pompeje – tada zapuštenu i duhovno opustošenu dolinu.
Godine 1875. ondje pronalazi staru, oštećenu sliku Gospe od Ružarija i započinje njezinu obnovu.
U toj slici prepoznaje i vlastiti život: razbijen, zapušten, ali sposoban za obnovu po milosti.
Počinje okupljati ljude, potiče molitvu krunice, osniva karitativne ustanove za siromašne, napuštenu djecu i djecu zatvorenika.
Njegova vjera prerasta u snažan pokret molitve i milosrđa koji se ubrzo proširio po cijeloj Italiji.
Iz Pompeja će nastati ono što papa Franjo naziva „svetištem krunice cijeloga svijeta“.
Bartolo Longo shvatio je da krunica nije samo niz riječi, nego Evanđelje u ritmu disanja.
Govorio je: „Krunica je moj most između zemlje i neba, između mojih grijeha i Božjeg milosrđa.“
„Od sotone do svetosti“ – teološki smisao obraćenja
U Bartolovu životu sažima se temeljna istina katoličke vjere: nema grijeha koji nadilazi Božje milosrđe.
Njegovo iskustvo podsjeća na preobrazbu svetog Pavla: kao što je progonitelj postao apostol, tako i Longo – od sotonista postaje apostol krunice.
Teološki gledano, njegovo obraćenje svjedoči preobražaj identiteta kroz sakramentalnu milost.
To nije bilo psihološko samopopravljanje, nego mistično zahvaćanje Boga u nutrinu čovjeka.
Kao što sveti Augustin u Ispovijestima piše: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“ – tako i Longo u molitvi krunice nalazi novi ritam života.
Njegova priča pokazuje: sotonizam se ne pobjeđuje argumentima, nego klanjanjem; mržnja se ne liječi raspravom, nego ljubavlju. To je srž njegova svjedočanstva.
Duhovna zrelost i djela milosrđa
Bartolo Longo nije ostao u sferi osobne pobožnosti bez djelovanja. Postao je prorok karitativnog angažmana: utemeljio je Zajednicu kćeri sv. Ružarija, domove za siročad i djecu zatvorenika te mnoge inicijative za promicanje ljudskog dostojanstva. Sa svojom suprugom, groficom Marianom Farnararo de Fusco, živio je u braku čistoće i služenja – svijetli primjer zajedničkog apostolata muškarca i žene.
Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 26. listopada 1980., nazvavši ga „apostolom krunice“ i „svjedokom milosti koja ne poznaje granice“.
Franjo je 2025. odobrio njegovu kanonizaciju, koja je danas 19. listopada – kao znak da Crkva i danas vjeruje u snagu obraćenja.
Poruka Crkvi danas
Bartolo Longo nije svetac prošlosti, nego svetac našega vremena – vremena zasićenog bukom i prazninom. Njegov put poziva nas da obnovimo ono što smo zapostavili: molitvu srca.
Krunica nije molitva „za starce“, nego za sve koji traže smisao.
U svijetu u kojem ljudi sve više zure u ekrane, a sve manje prebiru zrnca krunice, Longo poručuje:
„Ako moliš krunicu, svaka tvoja misao može postati molitva, svaki tvoj dah – zahvalnost.“
Njegov život svjedoči da se i iz tame može roditi svjetlo i da nitko – ama baš nitko – nije izgubljen za Boga.
Bartolo Longo ostaje znak proturječja: nekad sotonist – danas svetac; nekad protivnik Crkve – danas njezin svjetionik; nekad izgubljen – danas putokaz drugima.
U jednoj od svojih posljednjih molitava zapisao je: O Gospo Ružarija, spasi me od očaja i ispuni me nadom u tvoje majčinsko srce. Neka tvoja krunica bude moj svakodnevni dah, moj mir i moje spasenje.“
To su riječi čovjeka koji zna što znači pasti – i još bolje: što znači biti podignut.
Krunica kao oružje protiv tame
U vremenu u kojem se ponovno šire oblici ezoterije, magije i duhovnog praznovjerja, Bartolo Longo stoji kao anti-svjedočanstvo sotonskog zavođenja – ne mržnjom, nego obraćenjem. Njegova svetost nije sentimentalna, nego borbena, realna i milosna.
U njemu Crkva vidi dokaz da „gdje se umnoži grijeh, još se obilnije razlije milost“ (Rim 5,20).
Krunica u njegovim rukama postala je oružje protiv tame. A njegovo ime zauvijek ostaje upisano među one koji su iz tame prešli u svjetlo – ne vlastitom snagom, nego po Marijinu zagovoru i Kristovu križu.
Tko je Bartolo Longo – Kronologija života i svetosti
- Rođen u Latianu (Brindisi), u katoličkoj obitelji.
1863.–1869. Studira pravo u Napulju; napušta vjeru i uključuje se u spiritizam i sotonizam. - Nakon duhovnog sloma i susreta s dominikancem Albertom Radenteom, obraća se i postaje trećoredac dominikanac.
- U Pompejima pronalazi staru sliku Gospe od Ružarija i započinje obnovu svetišta.
- S groficom Marianom de Fusco osniva domove za siročad i djecu zatvorenika.
- Daruje svetište i sva dobra Svetoj Stolici.
- Umire 5. listopada u Pompejima, u miru i siromaštvu.
- Blaženim ga proglašava sv. Ivan Pavao II.
- Papa Franjo najavio njegovu kanonizaciju – znak nade za sve obraćenike.
Poruka njegova života
„Nitko nije toliko daleko od Boga da ga Marija ne može dovesti natrag.“ (Bartolo Longo)
