Izopačenost – to bi bila riječ kojom bi se mogao opisati jučerašnji događaj u Međugorju, gdje je poremećeni um zapalio vanjski oltar i oskvrnuo svetinje u mjestu u kojem se, prema svjedočenju šestero djece, prije 45 godina ukazala Blažena Djevica Marija. Vandal, ako ga tako možemo nazvati, uhićen je u poslijepodnevnim satima. Nažalost, ovaj zao čin nije izoliran slučaj. Posljedica je to stalnog nasilja prema Međugorju koje se provodi desetljećima. Progon vidjelaca, fra Joze Zovke i drugih koji su ondje bili u trenutku kada se počelo događati nešto nadnaravno počeo je upravo toga lipnja 1981.
Jugoslavenske vlasti tada su shvatile da gube konce iz ruku i da na sve načine moraju zaustaviti nešto mnogo veće od ovozemaljskoga, nešto što bi Titov režim moglo zauvijek stajati opstanka, što će se deset godina poslije pokazati točnim. Ta umjetna tvorevina, koja je provodila torturu nad neistomišljenicima, praktički je prva legalizirala nasilje nad Međugorjem. Sreća u nesreći bila je u tome što je ta država već bila toliko omražena da su se i oni koji su sumnjali s vremenom suživjeli s Međugorjem i s nečim što prerasta naše skučene umne okvire.
Međutim, u legalizaciji nasilja nad Međugorjem sudjelovali su i hercegovački biskupi. Intelektualci u nešto mogu sumnjati, mogu istraživati, mogu razmišljati, ali nikada neće nešto unaprijed odbaciti bez upoznavanja s činjenicama. Biskup Žanić isprva je čak vjerovao u Međugorje, no poslije se dogodio neobjašnjiv salto mortale, dok kod biskupa Perića dvojbi nije bilo. Do kraja svoga mandata ustrajao je u protivljenju međugorskim ukazanjima, vodeći se jednim smjerom, a u tom je smjeru poveo i brojne sebi bliske svećenike.
Neki su se, poput današnjeg zagrebačkog nadbiskupa Kutleše, iz toga zagrljaja ipak istrgnuli i oprali ruke, kao u slučaju jedne od monografija u kojoj je ponovno meta bilo Međugorje. Tek dolaskom ljudi od Papina najvećeg povjerenja, prvo nadbiskupa Henryka Hosera, a poslije i nadbiskupa Alde Cavallija, koji je i danas ondje, amortizirani su udarci unutarnjih struktura na Međugorje, a mnogi priželjkuju da će se glas papinskog izaslanika u Međugorju proširiti i na šire područje, u kontekstu tema koje dijele hrvatski narod u BiH, u vremenu koje je opasnije nego ikad.
Nažalost, tu opasnost vremena vidimo i u posljednjem slučaju jer smo ušli u novu fazu tog nasilja koje je od početka legalizirano. Jučer smo vidjeli da udari na Međugorje više nisu samo verbalni. Jučerašnja snimka paljenja oltara ledila je krv u žilama na ovoj hercegovačkoj žegi. Vjernici će u onom zlom činu vidjeti znakove posljednjih vremena. Ali jednako su svjesni tko i u prvim i u posljednjim vremenima ima glavnu riječ i tko oprašta, unatoč svemu.
