Selo Cerno, nedaleko Međugorja, u kojemu je uhićen poljski vandal koji je oskrvnuo Gospin kip i oltar crkve u Međugorju, poznato je i po tome što se Gospa prvi put izvan Međugorja vidiocima ukazala upravo u Cernu. Njih su, naime, toga dana na prevaru na tobožnji izlet odvele dvije socijalne radnice. Cilj im je bio da djeca nisu u Međugorju u popodnevnim satima kada je ukazanje na Podbrdu. Međutim, kako im se Gospa ukazala izvan Međugorja i to baš u Cernu, čitajte u našem feljtonu iz knjige “Međugorje – prvih sedam dana” novinara Darka Pavičića:
Djecu su Mica i Ljubica dovezle pred župni ured, a onda se zajedno s njima uputile k župniku fra Jozi Zovku, koji isprva nije znao da tog dana djeca nisu imala ukazanja na brdu, tj. da im se Gospa ukazala u Cernu.
– Dovezli su se u Zastavi 101 ljubičaste boje. Nikad nisam vidio takvu ljubičastu boju! Neka nova boja je to valjda bila. Novi Stojadin, to je bila limuzina! Došla je ova koja je radila u Izvršnom vijeću, ćaća u Udbi, to je bila marka! Imala je zadaću. Vasilj se zove, izdala je svoj rod, neću je pozdraviti. To je bilo strašno. I oni su odveli djecu. Nisam ja to znao. Oni su bili kod njihovih kuća, gdje je bila i Mica, koja je morala pratiti tu Vasiljušu kao socijalni radnik, jer su nju djeca poznavala. Odu oni u Čapljinu i kad su se vratili, kažu: „Zamisli, pratre, svi nas znaju dolje! Svi nas ljudi znaju. Koliko smo mi sretni! Ti si iz Međugorja? Jesam. Au, svak’ nas zna!“ To je bila reakcija prostodušnosti i jednostavna, ali ljudski istinita – prisjeća se fra Jozo dolaska djece k njemu s toga izleta.
Čim je izišla iz automobila na Cernu, gdje su djeca imala viđenje, Ljubica je izvadila cigaretu.
– Nije ju zapalila. Vidjela je svjetlo i hoće kazati ovoj drugoj, ali ne može govoriti. Okamenile su se. Poslije nisu mogle ni u auto, jer nisu mogle ni voziti. Samo ja to znam, jer su to meni došli ispričati. Djeca su rekla da ih ostave „u pratra“. Ja sam htio iskoristiti priliku i najprije s njima razgovarati, da se ne izgubi to iskustvo – priča fra Jozo Zovko.
– „Što je bilo?“, pitam ih. „Ma šuti. Ne pričaj. Ne bih se više bavila ovim poslom, nema tih para. Ni govora“, odgovara mi Ljubica, a Mica kaže: „Odlučila sam, bježim u Švicarsku“. Ova druga se vraća u Sarajevo. Dragi moj, nije to baš bilo… Oni su dobili znak i počeli su respektirati djecu i ne progoniti ih više. Kada domaća policija, koja je vidjela tolike znakove, odustaje i povlači se, oni su dovodili druge iz Mostara, Sarajeva, Beograda – priča o tome danu fra Jozo.
Između njega i djece ponovno se našao kasetofon, s time da su ovaj put razgovarali svi zajedno, a ne pojedinačno kao u podne toga dana.
(Kraj)




