Kada se nekoga želi diskreditirati, optuži ga se da stvara podjele. Populizam i stvaranje podjela etikete su koje se često lijepe pojedincima i skupinama koje javno izraze stav koji nekome ne odgovara. Isus pak u više evanđeoskih zapisa kaže da nije došao „donijeti mir, nego razdjeljenje“ (Lk 12, 50). To je prirodno i logično; o važnim pitanjima oduvijek postoje podijeljena stajališta. Jedino društvo u kojem (naizgled) nema podjela totalitarno je društvo.
Postoje pitanja o čijim odgovorima ovisi sve ostalo. Što doista postoji? Što je to čovjek? Postoji li Bog i ako da, tko je? Što je to dobar život, kako ispravno postupati? Pitanja su to na koje postoje različiti odgovori, od kojih neki isključuju jedni druge, iz čisto logičkih razloga. Tako postoje različite metafizike iz kojih proizlaze različite antropologije iz kojih proizlaze različite etike i politike, odnosno različiti svjetonazori i društvena uređenja. Utoliko su podjele odraz ljudske slobode mišljenja i odlučivanja, te odraz različitih pretpostavki i iskustava od kojih ljudi polaze. U 11. i 15. stoljeću raspalo se vjersko jedinstvo Zapada. Nakon Drugog svjetskog rata sekularizacija, masovne migracije i individualizam postupno su razgradili zapadna društva na mnogo otoka – pojedinaca i zajednica – koji radikalno drukčije odgovaraju na temeljna pitanja i žive svoje živote. Ideja je suvremene demokracije upravo suživot onih koji se ne slažu, suživota u podijeljenom društvu, te slobodno javno izražavanje vlastitih stavova, uključujući i kritiku tuđih. Dijalog je pritom put komunikacije, argumentacije, sučeljavanja u potrazi za istinom i najboljim rješenjima. Upravna odvojenost države i Crkve znači i to da država smije kritizirati Crkvu i Crkva državu. S demokracijom povezana tolerancija znači podnositi one s kojima se ne slažemo. I demokracija i tolerancija podrazumijevaju podjele i posljedica su podjela. Naravno, uvijek postoji dominantna, većinska kultura. I uvijek postoje vladajuće elite, čak i u demokraciji. No to ne ukida legitimno pravo ostalih da se opredijele drukčije.
Isus – „znak osporavan“ koji donosi „mač, a ne mir“
Što se tiče Isusa, bio je i ostao par excellence povod podjela. Iz Evanđelja i drugih izvora o Kristu može se zaključiti da je svojim utjecajem izazvao zabrinutost dijela vjerskih i političkih poglavara pa su ga željeli ukloniti. No i kod „običnih“ ljudi izazivao je podjele; jednima je bio previše radikalan, drugima opsjednut, trećima bogohulnik, a četvrtima prorok, mesija ili svetac. Neki su ga sljedbenici napustili čuvši njegov „tvrd govor“ (Iv 6, 6). Kristova je poruka i lijepa i zahtjevna. Sadrži i težak govor o grijehu i utješan govor o oproštenju.
Prvi kršćani nastavili su izazivati podjele; Rimljani su ih nazivali ateistima, bez-božnicima, jer nisu vjerovali u njihove bogove, i ljudožderima – jer su čuli kako „jedu tijelo Kristovo“. I kada je kršćanstvo Milanskim ediktom legalizirano, sveci u nastavili „izazivati podjele“ jer su se protivili stajalištima i praksama establišmenta ili smetali njihovim interesima; sveti Ivan Nepomuk zapaljen je i bačen u Vltavu jer nije kralju htio otkriti ispovjednu tajnu, a sv. Ivana od Križa u tamnici su držala vlastita braća karmelićani. O Stepincu, Wyszyńskom, Mindszentyju, Bohnhöfferu i Jägerstätteru ne treba ni govoriti – suprotstavili su se komunizmu i nacizmu te zaradili javnu osudu. No ima i obilje suvremenih primjera.
Isabel Vaugan-Spruce iz Birminghama, primjerice, uhićena je jer je mirno stajala u blizini klinike za pobačaj, dok je ustanova bila zatvorena, optužena za bezglasnu molitvu. U hrvatskoj javnosti zagovornici predbračne čistoće, obitelji i zaštite života od začeća do prirodne smrti često su napadani kao neprijatelji napretka, slobode i prava žena, što je nekoliko puta eskaliralo i fizičkim napadom – sjetimo se liječnice Ružice Ćavar koju je 2014. fizički napao mlađi i jači muškarac. Cilj je napada uvijek diskreditirati neistomišljenika i zastrašiti druge, kako se ne bi javljali u javnosti.
Industrija polarizacije i njezina kritika
Kritičari podjela ističu kako zajednica ne može opstati ako ne postoji slaganje oko temeljnih pitanja i vrijednosti. U tome su u pravu. Suvremeno društvo u klasičnom smislu te riječi ne postoji, kao zajednica povezana zajedničkom kulturom i etosom; postoje tek individue i skupine gonjene i vođene svojim uvjerenjima i interesima. Potenciranje razilaženja i sukoba kako bi se lakše manipuliralo i vladalo ljudima u tom je smislu uništavanje ljudskih veza i povjerenja.
Od podjela i sukoba osobito profitiraju mediji i raznorazne uslužne djelatnosti. Što je više izoliran, pojedinac ili mala zajednica više je ovisna o vanjskim „opinion-makerima“ i pružateljima usluga. Personalizacija pretraživanja na mreži uvelike je pridonijela polarizaciji društva; obasipani isključivo sadržajima od svoga interesa i diskursom svojih istomišljenika, digitalni se pojedinci nalaze u vlastitu „filter-mjehuru“, bez mogućnosti sagledavanja perspektive druge strane. S druge strane, internet je otvorio golem prostor onima koje glavnostrujaški mediji u pravilu ne puštaju u eter, pa je tako procvat podcasta označio kraj hegemonije službenih narativa.
Zdrava je rasprava u demokratskom društvu imperativ; umjesto obračuna fizičkim nasiljem, sučeljavanje argumenata treba biti put k zajedničkim rješenjima. U tom su smislu dijalog i polemika dobrodošli. No oni su mogući tek uz jednakopravnost neistomišljenika i volju obiju strana da saslušaju drugog, što je u pravilu rijetko. Mnogi su češći pokušaji da se drugoga ušutka ili mu se ograniči javni prostor. Potenciranje podjela onkraj njihove prirodne dinamike jest negativna pojava. No, s druge strane, utišavanje disonantnih glasova ne samo da osiromašuje, nego i gasi dijalog i polemiku. Kršćani su pozvani truditi se oko mira i zajedništva, ali ne prešutjeti istinu, uz cijenu „razdjeljenja“ koje Isus spominje.
Distopija jednoumlja
U totalitarnim društvima naizgled vlada divno slaganje oko važnih pitanja. Naravno, to je stoga jer nije dopušteno javno kritizirati službene narative niti se „grupisati“. To vodi do toga da gotovo svi neprestano lažu, kako je pojasnio Vaclav Havel u svojoj analizi totalitarizma. Prvi koji uzvikne „Car je gol!“ – odbije živjeti u laži i kaže istinu – ruši željeznu kulu od karata, stavljajući na kocku vlastitu komociju i/ili sigurnost. Distopijski romani maestralno su opisali jednoumlje, pa u Orwellovoj jednostranačkoj državi nije zločin tek reći nešto protiv ideologije “Ingsoca” (engleskoga socijalizma), nego i pomisliti. Skladna i funkcionalna društva Huxleyeva Vrlog novog svijeta i Zamjatinove Jedinstvene Države svoju stabilnost duguju jednoumlju. U takvim društvima nema podjela, osim onih službeno određenih. Međutim, kad tad pojavljuje se pukotina neslaganja, naprosto jer je čovjek biće koje misli i osjeća, čiju unutranju slobodu nije moguće potpuno i trajno dokinuti. Riječima suvremenoga nizozemskog povjesničara i utopista Rutgera Bregmana, današnja sveučilišta nikada nisu bila otvorenija i liberalnija, no sloboda govora na njima nije nikada bila manja.
Zakoni protiv diskriminacije i govora mržnje podigli su poslovičnu pristojnost na političku razinu, htijući postići da ljudi ne vrijeđaju druge i drukčije, osobito manjine. No slobodna interpretacija pojmova diskriminacije i govora mržnje proizvela je novu strahovladu verbalnog delikta, koja službeno ili neslužbeno kažnjava one koji izraze disonantni stav ili kritiku. Prema britanskome komičaru Rowanu Atkinsonu, poznatijem kao Mr. Bean, to je potpuno pogrešan put: „Problem s kriminalizacijom vrijeđanja jest što se silno mnogo toga može interpretirati kao vrijeđanje. Kritiku je vrlo lako proglasiti uvredom. … puko iskazivanje drukčijega stava od pravovjernog može se proglasiti uvredom. Po mome mišljenju, najbolji otpor društva protiv uvredljivoga govora je dopustiti više takvoga govora. Moramo biti otporni na uvrede kako bismo se uhvatili u koštac s pitanjima koje opravdana kritika stavlja na stol. Želimo li snažno društvo, treba nam više snažnog dijaloga“, rekao je 2025. napomenuvši u uvodu da nije toliko zabrinut za vlastitu slobodu govora koliko za osobe poput vlasnika kafića koji je uhićen jer je na TV-ekranu prikazao biblijske retke.
Poziv na istinu i pravo da se bude uvrijeđen
U istom je govoru Atkinson upozorio na novu vrstu netolerancije; ljudi smatraju da nisu netolerantni, osim prema netolerantnima, što je zapravo zamjena jedne vrste netolerancije drugom. Na istom je tragu i analiza američkoga pisca Salmana Rushdieja; samoproglašeni arbitri javnoga dobra prozivaju ljude koji su rekli nešto što je netko mogao interpretirati kao uvredu, kako bi izazvali bijes javnosti i, s vremenom, političke sankcije protiv počinitelja. Stoga je krajnje vrijeme da se u iole slobodnom, pluralnom društvu, prihvati mogućnost nelagode zbog neslaganja koje je izrazio netko drugi. Drugim riječima, imamo pravo biti uvrijeđeni. Nemamo pravo ušutkivati drugoga koji nas kritizira ili se s nama ne slaže. Ne treba uvijek sve reći. Ne treba uvijek biti „antiprotivan“ pod svaku cijenu. Treba odabrati trenutak, vrijeme i način. Uza sve to, čovjek ima pravo i dužnost govoriti istinu i kada je neugodna, kada izaziva podjele. Kršćani su na to osobito pozvani, kao nasljedovatelji Krista koji je došao na svijet „da bi svjedočio za istinu“ (Iv 18, 38).
