Nekako je neobična koincidencija da posljednje nedjeljno čitanje govori o molitvi, i to nekoliko dana nakon što je jedan hrvatski biskup u propovijedi prozvao molitelje javne krunice. „Tražite i naći ćete“, rekao je Isus u pročitanom evanđelju prošle nedjelje (Lk 11, 9) dodavši „ne blebećite kao pogani“ i naučio svoje učenike Očenaš.
Poznata je i zgoda u kojoj je Krist ukazao na negativan primjer farizeja koji „vole moliti stojeći u sinagogama i na raskrižjima ulica da se pokažu ljudima“ (Mt 6, 5). Ta pouka o oholosti moguća je tek ako se zna da osim osobne molitve u četiri zida postoji i javna, zajednička, poput procesije koja je 27. srpnja održana uz rijeku Tiber u Rimu, s likom Gospe zvane Madonna Fiumarola, koju je toga istog dana tijekom Angelusa lijepom nazvao papa Leon. Utoliko sloboda vjeroispovijesti nužno podrazumijeva javno okupljanje i očitovanje vjere. U prvoj crkvi, Timotej upućuje muškarce da posvuda mole (Tim 2,8). A budući da se o hrvatskim moliteljima i njihovim nakanama već dosta pisalo, nije naodmet malo ući u bit krunice. Je li ona beskorisno „blebetanje“ ili u njoj doista leži duhovno blago? Što je to toliko posebno u krunici da je prisutna već više od pet stoljeća?
Pod stare dane, sv. Padre Pio znao je reći kojem subratu: „Daj mi oružje!“. Redovnici su znali da on pod oružjem misli na krunicu. Krunica je brojanica, niz molitava koje se ponavljaju u određenom ritmu, dok molitelj prebire čvorove ili zrnca nanizana na konac. Molitvene brojanice postoje i u drugim religijama – budizmu, hinduizmu i islamu. Njima se „broje“ odnosno ponavljaju kratke molitve kako bi se promišljalo o bitnim istinama sadržanim u njima. Postupno, ponavljanje riječi uvodi čovjeka u stanje duboke sabranosti i duhovne osjetljivosti. U 3. i 4. stoljeću kršćanski su pustinjaci počeli vezati uzice u čvorove kako bi lakše brojili molitve, pogotovo jer neki nisu znali čitati. Pravoslavna brojanica sadrži 33, 50, 100 ili 300 vunenih čvorova i na svaki od njih izgovara se poznata „Isusova molitva“: „Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku“. Islamska brojanica ima 99 zrnca koja podsjećaju na 99 Božjih imena. Katolička krunica – „ružarij“ ili „kruna od ruža“ – nije drugo nego buket molitava upućen Majci Božjoj, oblikovan u dominikanskoj tradiciji.
Nekima je krunica teška, pa i odbojna, zbog ponavljanja; monotonija izaziva dosadu i lako je izgubiti koncentraciju. Naravno, smisao krunice nije u mehaničkom izgovaranju riječi naučenih napamet. Njezina je prava svrha razmatranje otajstava – dubokoga značenja različitih etapa Isusova života – svakih deset Zdravomarija posvećeno je jednom otajstvu. Ukupno 20 otajstava – radosna, žalosna, slavna i otajstva svjetla – sažetak je Kristova otkupiteljskog djela. Krunica je biblijski utemeljena, budući da se prvi dio Zdravomarije sastoji od riječi zapisanih u evanđelju, a sadrži i očenaše. Krunica je dobra metoda meditacije u kojoj se čovjek smiruje, sabire i udubljuje u najvažnije istine vjere, koje onda prožimaju njegov um i srce, te mijenjaju njegov život. Marija, Isusova majka, adresat je većine molitava u krunici, no njezina prisutnost most je prema Kristu – baš kao što su apostoli postojano molili zajedno s Marijom (Dj 1, 12).
Uzme li se sve ovo u obzir, nije nikakvo čudo da je krajem lipnja ove godine objavljeno je da molitva krunice blagotvorno djeluje na psihu. Istraživanje provedeno u Italiji, Poljskoj i Španjolskoj pokazalo je da redoviti molitelji krunice izvješćuju o boljem mentalnom zdravlju. Više od 60 posto ispitanika toga istraživanja bili su visokoobrazovani ljudi, što pobija mit da je krunica zastarjela molitva za „nepismene i zatucane“. U zaključku istraživanja, autori su istaknuli kako se danas naveliko istražuje usredotočena svjesnost (eng. mindfulness), ali ne i utjecaj molitve na psihu čovjeka, što čini pukotinu u psihologijskim istraživanjima. Naravno, glavna svrha molitve nije terapija, ali je nerijetko njezina posljedica.
Drugo je zanimljivo istraživanje, čiji su rezultati objavljeni također u lipnju, provedeno pri Sveučilištu Georgetown u Washingtonu. Pokazalo je kako je u razvoju većine redovničkih i svećeničkih zvanja ključnu ulogu odigrala – Marija. Naime, pobožnost prema Kristovoj majci najčešća je kod osoba koje razmišljaju o duhovnom pozivu, a najčešći je oblik pobožnosti među njima upravo molitva krunice. Tomu se ne treba čuditi ako se zna da je Marija majka Crkve, sukladno Isusovim riječima s križa učeniku Ivanu – „Evo ti majke“ (Iv 19, 25).
Krunica je moćna, jer povezuje čovjeka s Bogom koji se utjelovio, koji ima majku. Moleći krunicu, on se opire Zlu. Zbog toga ju je sv. Padre Pio nazivao oružjem, papa Pio V. pozvao je kršćanski svijet na molitvu krunice uoči poznate Bitke kod Lepanta, a Paulina Jaricot 1826. pokrenula je “Pokret žive krunice”, kako bi misionari diljem svijeta imali potporu mreže molitelja.
Nemalo iznenađuje što se jedan biskup okrenuo protiv muškaraca koji javno mole krunicu, i što njihovu molitvu i nakane tumači jednako kao pojedinci i skupine koji nisu tek nekršćanski, nego antikršćanski raspoloženi, čija je retorika puna poruge i bijesa prema svemu što miriši na sveto, koji ne dijele kršćansku metafiziku. Kojima govor mržnje i pozivanje na nasilje nisu strani. I koji su spremni iskoristiti tuđu javnu molitvu kao povod za buku, nered, napad, podjele i manipulaciju.
