Ivana Bilić Antičević, akademska umjetnica i majka petero djece, 20. studenoga u Zagrebu otvara svoju dosad najveću samostalnu izložbu. Nakon ranog ulaska u brak, obiteljskog života i preseljenja u Dalmatinsku zagoru, ponovno je pronašla prostor za svoj umjetnički poziv i veliku ljubav – slikarstvo.
U njihovu domu u Studencima kraj Imotskoga dani su ispunjeni školskim obvezama, dječjim pitanjima, obiteljskim poslovima i brigom o najmlađima. U takvoj svakodnevici Ivana Bilić Antičević nastoji pronaći vrijeme i za ono što voli još od djetinjstva – slikanje. Akademska je umjetnica, učiteljica likovne kulture i majka petero djece, a nakon godina u kojima su obiteljske obveze, preseljenje i gradnja doma često imali prednost pred platnom i kistovima, ponovno se intenzivnije posvetila umjetničkom radu.
„Slikarstvo je moja velika ljubav. Zato sam i upisala Umjetničku akademiju, volim slikati i smatram to darom“, kaže ona.
Rođena je 1988. godine u Bjelovaru, a nakon gimnazije odlazi u Split na Umjetničku akademiju. Ondje upoznaje i budućeg supruga Nikolu, diplomiranog inženjera elektrotehnike koji danas radi kao voditelj razvoja u privatnoj tvrtki. Upoznali su se na susretu zajednice Krvi Kristove, na kojem je Nikola bio voditelj. Na drugoj godini njezina studija zaručili su se, a već na trećoj odlučili vjenčati. Nisu čekali da ostvare sve uvjete koji su mnogima preduvjet za brak.
„Samo smo čekali da Nikola diplomira i pronađe posao kako bismo imali od čega živjeti. Čim se to dogodilo, odredili smo datum vjenčanja. Od tada je prošlo šesnaest godina i još uvijek mislimo da je to najbolja odluka koju smo donijeli“, priča ona.
Danas njihovu obitelj čini petero djece – Mihaela, Ivan, Barbara, Andrija i Josipa. Nakon života u Strožancu kraj Splita odlučili su se preseliti u Studence, Nikolin rodni kraj. Odluku nisu donijeli preko noći, nego su je dugo razmatrali i o njoj molili. Željeli su djeci omogućiti više prostora, dvorište i slobodu koju život u gradu i stanu nije mogao pružiti.
Povratak u Dalmatinsku zagoru donio je promjenu životnog ritma, ali i prostor za interese svakog člana obitelji. Ivana je napokon dobila veliki atelje, Nikola radionicu, a djeca dvorište u kojem mogu provoditi vrijeme i mnogo više prostora za igru.
„Nikola je dugo imao želju vratiti se u svoje rodno selo, ali mnogo se toga trebalo posložiti i napokon se, uz Božju pomoć, posložilo. Nije sve idealno, treba odgajati petero djece, ali obitelj nam je na prvome mjestu i svi znamo svoje obveze.“
U njihovu se domu poslovi nastoje podijeliti, a djeca se odmalena uče odgovornosti. Najstarija kći Mihaela majčina je desna ruka, dok Ivan rado radi s ocem i već je stekao zavidno praktično iskustvo u poslovima oko kuće. Ivana misli da djeci ne treba uklanjati svaki izazov s puta, nego im treba omogućiti da nauče raditi, pomagati i oslanjati se na vlastite sposobnosti.
Ni odluka o velikoj obitelji nije bila nešto što se Ivani oduvijek podrazumijevalo. Odrasla je u Bjelovaru, gdje se na brojnije obitelji, kako kaže, često gledalo s čuđenjem. Dolaskom u Split upoznala je ljude i bračne parove koji su joj otvorili drukčiju perspektivu. Posebno su joj značili susreti s drugim obiteljima i sudjelovanje u modulima obiteljskog obogaćivanja, na kojima su učili o odgovornom roditeljstvu, odgoju djece i važnosti bračnog odnosa.
Među obiteljima koje su joj bile nadahnuće bila je i obitelj Roze Pich. Njezina knjiga i iskustvo obitelji s osamnaestero djece potaknuli su Ivanu da preispita vlastite predodžbe o roditeljstvu i prihvaćanju života.
Vjera je od početka bila važan dio njezina odnosa sa suprugom. O tome kakav brak žele graditi i koje mjesto u njemu treba imati Bog razgovarali su još tijekom hodanja.
„Ni naša veza ne bi imala smisla da u središtu nije bio Bog. Još smo tijekom hodanja željeli živjeti onako kako Crkva nalaže. Živjeli smo čistoću, molili i mnogo razgovarali kako bismo se što bolje pripremili za važan sakrament.“
Takav pogled na život odražava se i na njezinu umjetnost. Ivanine slike najvećim su dijelom sakralne tematike. Privlače je biblijski prizori i portreti svetaca, ali i motivi koji slave život, poput majki s djecom.
Iza nje su već brojni radovi koji su pronašli svoje mjesto u zbirkama i sakralnim prostorima. Slika „Sv. Terezija Avilska” nalazi se u Karmelu Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, „Getsemani” u Centru pomirenja u Prozorju, a njezin Put križa u crkvi Gospe u Siti u Podstrani. Ilustracije njezinih slika objavljene su i na naslovnicama knjiga „Viktor, kardinalova pobjeda” Marlona Macanovića i „Na vjeđama djevojčice” Marije Grgić. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara od 2018.
Jedan od važnih trenutaka u promišljanju vlastitoga poziva dogodio se tijekom ignacijanskih duhovnih vježbi. Razmatrajući Marijin svakodnevni život i njezin ručni rad, Ivana je prepoznala poveznicu s vlastitim stvaralaštvom. Shvatila je da i slikanje, kojemu se posvećuje nakon obiteljskih obveza, može biti način zahvalnosti za darove koje je primila.
Upravo je takvo promišljanje u podlozi njezine izložbe „Lectio divina / čitanje bojom”. Naziv upućuje na drevnu kršćansku praksu molitvenog čitanja Svetoga pisma, ali i na mogućnost da se biblijska riječ doživi kroz boju, oblik i likovni izraz. Njezini radovi nisu samo prikazi biblijskih motiva, nego pokušaj da se poznati prizori promatraju i dožive na osoban način.
Posebnost najnovijeg ciklusa čine i istrgnute stranice Biblije koje Ivana uključuje u svoje slike. Tekst Svetoga pisma tako postaje dio likovnog djela – ne ostaje samo riječ koju čitamo, nego se pretvara u materijal, podlogu i sloj slike. Kolažiranjem i nanošenjem boje stranice Biblije postaju dio njezine umjetnosti i mjesto susreta riječi i slike. Baš kao što se u Ivaninom radu sve prožima Božjom riječju. Ta je povezanost iskristalizirala i naziv izložbe.
„Lectio divina / čitanje bojom”, izložbu čija je kustosica Sanda Stanačev Bajzek, otvorit će 20. studenoga u 19 sati u Galeriji Katakomba nova, u župi sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Ljubljanici–Voltinu. Radovi će biti izloženi do 17. prosinca.
„Voljela bih da netko pred mojom slikom zastane. Da ga neki prizor podsjeti na biblijski događaj, na vlastitu molitvu ili na nešto što je dugo nosio u srcu. Ako barem jedna osoba kroz moj rad osjeti poticaj da ponovno otvori Sveto pismo ili se približi Bogu, za mene će to imati posebnu vrijednost”, kaže Ivana u najavi svoje izložbe.
