Kad čovjek izgubi Boga, traži božansko gdje god stigne. Čovjek ne može živjeti bez svetoga. I kad izgubi vjeru – ne gubi potrebu za vjerovanjem. Ruganje svetinjama postalo je oblik zabave, a zapravo je vapaj prazne duše. Jer čovjek ne može sebe do kraja „od-svetiti“. U dubini uvijek ostaje glad za svetim.
Ako mu Crkva ne pruži to sveto, tražit će ga na stadionu, u masi, pod reflektorima, u transu. U sekulariziranom društvu koncerti često postaju pseudoliturgija: umjesto crkve – stadion, umjesto oltara – pozornica, umjesto svećenika – karizmatični frontmen, umjesto Kristove žrtve – znoj, glas i energija „za publiku“, umjesto Tijela Kristova – majica s natpisom: „You’ll need Jesus“… To je vapaj za svetim – u svijetu koji se pravda da Boga više ne treba.
Koncert kao zamjena za liturgiju
U opisima koncerata sve češće nailazimo na izraze nalik religijskim: „Koncert smo čekali kao drugi dolazak Isusa Krista“, „Vrijeme je stalo… kamenje Arene drhtalo je od strahopoštovanja“, „Atomska eksplozija pozitivnih vibracija“ – kao nova Pedesetnica, „Biblijski spektakl“, „duhovna katarza“, „mistično jedinstvo“…
Ovi izrazi pokazuju da duhovna glad nije nestala – samo je izgubila pravac. Kad ljudi više ne znaju gdje je Presveto, traže ga pod reflektorima.
Kršćanski jezik ostaje najdublji simbolički okvir
Zašto baš kršćanski izrazi, i kod onih koji nisu vjernici? Jer kršćanstvo u podsvijesti Zapada ostaje najdublji kulturni temelj. Kad žele opisati ono „sveto“, ljudi i dalje posežu za biblijskim slikama i metaforama: „Bog rocka“, „Isus glazbe“, „Krist karizme“, „Spasitelj generacije“, „Duhovna hrana“, „Euharistijska ekstaza“… Ovo su stvarni izrazi iz opisa festivala.
Idolopoklonstvo u novom ruhu
Tu leži i opasnost: kad glazba zamijeni Boga, prestaje biti umjetnost i postaje idol. Na društvenim mrežama čitamo: „Bare je Bog!“, „Koji Isus?! Bare je Isus!“, „Obožavam ga! Sami đavli vire iz njega – i zato ga volim.“, „Duh Sveti je sišao na ovaj koncert.“, „Ovo je bilo uskrsnuće!“…
To nije tek šala. To je izokrenuti duhovni orijentir. Ljudi traže transcendenciju – ali je zamjenjuju adrenalinom. Traže Euharistiju, a ostanu s majicom. Žele Krista, a zadovolje se karizmom pjevača.
Jezik Biblije i u drugim područjima
Fenomen nije prisutan samo u glazbi. Kršćanski pojmovi postali su mjera „najvećeg“ i „najvažnijeg“. Primjerice, u modi„modna biblija“ (Vogue), sportu „nogometna biblija“, „biblija tenisa“, gastronomiji „kuharska biblija“, „biblija piva“, IT-u i kulturi: „developer’s bible“, „biblija fotografije“…
Riječ „biblija“ koristi se za sve i svašta, osim za ono što jest: Sveto Pismo, živa Božja riječ.
Euharistija ili euforija?
Ovdje je središnje pitanje. Liturgija nije show. Krist nije metafora, nego živi Bog. Crkva nije tribina, nego prostor spasenja.
· Rock koncert traje tri sata – Euharistija uvodi u vječnost.
· Frontmen silazi s pozornice – Krist ostaje na oltaru.
· Svjetla pozornice gase se – svjetlo Kristovo ne prestaje.
Publika se hrani zvukom i svjetlom, ali duša ostaje gladna bez Kruha života.
Crkva mora vratiti sveto u središte
Kad čitam ove opise koncerata, ne sablažnjavam se i ne osuđujem. Ali osjećam: ljudi traže Boga – a ne nalaze ga tamo gdje bi trebali. Pa pitam:
· Ako čekaju u redu za koncert, zašto bježe s mise nakon „Jaganjče Božji“?
· Ako trče do prvih redova ispred stagea, zašto u crkvi prve klupe zjape prazne?
· Ako bendovi daju sve od sebe, zašto mi u Crkvi često dajemo okrajke svoga vremena i mrvice pozornosti?
Oni viču. Mi šutimo.
Foo Fighters nisu krivi – mi šutimo
Ne osuđujem one koji u glazbi traže sveto. Ali pozivam: ne zadovoljite se prividom. Koncert može potaknuti. Glazba može uzvisiti. Ali samo Krist može spasiti.
Ako je Dave Grohl „bog rocka“, Krist je Kralj svega. Ako koncerti nude „duhovnu hranu“, Krist je Kruh Života. Ako majica viče „You’ll need Jesus“, neka to ne bude šala – nego poziv.
Jer da – trebamo Isusa. Ne za tri sata ekstaze, nego za vječnost. Ako Crkva utihne, govorit će YouTube komentari. Ako sakramenti ne hrane, pozornice će ih zamijeniti.
Zato, ne bježimo pred glazbom, ali vratimo Bogu ono što je Božje. Liturgija nije show, nego misterij. Krist nije metafora, nego živi Gospodin. A Crkva nije tribina nego – prostor spasenja.
