Križ je najosnovniji znak kršćanstva. Križ je prikriven a prisutan u mnogim stvarnostima: u četiri strane svijeta koji je prekrižen istokom, zapadom, sjeverom i jugom; križ prepoznajemo na ljudskom tijelu kada raširimo ruke; križeve vidimo često na raskršćima puteva i cesta; raspela imamo i u vjerničkim stanovima, a u crkvama nema oltara bez križa.
Nekada je križ bio znak prokletstva. To je mučilište što su ga u antikno doba koristili vlastodršci da ostvare smrtnu kaznu nad zločincima društva i neprijateljima države. Ljudi su u mukama na križu svršavali svoj život. Očito je onda da to mučilište nije bilo privlačno ni drago; bilo je to mjesto proklinjanja i mržnje. Križ je ostavljao duboke rane na čovjeku i čovječanstvu, u ljudskom društvu i u srcima svih koji su na bilo koji način ranjeni ili zahvaćeni razapinjanjem: bilo da su sami u strašnim mukama satima, katkada i danima trpjeli raspeti na križu dok ih nije smrt izbavila tog trpljenja, bilo da su nad tim prizorom duševno patili oni koji su bili pogođeni kaznom nekoga koji im je bio drag.
Otkako je Isus prihvatio križ sve se mijenja. Najprije, Isus nam govori o tajni svoga križa, odnosno o svojoj smrti: “Nitko mi ne oduzima život, ja ga sam od sebe predajem!” Ponciju Pilatu tvrdi da ne bi imao vlasti da mu nije dano odozgo. Isus nije u času suđenja i razapinjanja pasivni lik rezigniranog i slomljenog čovjeka, puke igračke u rukama moćnika, nego je aktivan u prihvaćanju trpljenja i u predanju života iz ljubavi. Isus prihvaća križ i time njegova smrt postaje žrtva ljubavi. Do časa Isusove smrti na križu križ je sramota, prokletstvo, očaj i mržnja. Od časa Isusova raspeća križ je blagoslov, otkupljenje, ljubav.
Čovjek je smrtno biće. Podvrgnut je bolesti i bolima, osjeća patnju i može drugome nanijeti bol. U ljudskom je životu patnja duboko prisutna. Ipak, razlikujemo dimenzije ljudskih boli i patnji. Netko trpi u očaju svoje bespomoćnosti, a netko može trpjeti iz ljubavi za drugoga. Majka u ljubavi bdije noćima uz krevet bolesnog djeteta dok netko drugi može smatrati prokletstvom svoju besanu noć. U svemu tome krije se tajna ljubavi i predanja.
Kršćanima je Isus uzor i poticaj. Svaka patnja može postati izvor blagoslova. Postoje boli koje ne možemo izbjeći. One se mogu preobraziti i time omogućuju očišćenje ljudskoga srca. Postoje patnje koje možemo ublažiti ili ih otkloniti. Tu smo pozvani da služimo dobru svijeta, dobru ljudi oko nas. Isus ne zove svoje učenike na besmisleno, mazohističko trpljenje, ali poziva svoje da svako trpljenje prepoznaju kao što je on prepoznao svoj križ. To postaje sredstvo posvećenja, plodna zemlja ljubavi.
Suočeni smo s brojnim patnjama. Bolnice su pune, pacijenata kao prosjaka za zdravljem uvijek će biti. Duševne bolesti pritišću čovjeka i neprestano vapijemo za zdravljem, za radošću, za mirom. Neprestano susrećemo invalide rata, ljude koji su u žalosti jer im je netko od najdražih poginuo. Događaju se ubojstva i samoubojstva; umiru osobe do kojih nam je neizrecivo stalo. Patnja na patnju.
Mnogi su trpjeli, mnogi trpe. Još i danas, desetljećima otkako je domovinski rat bjesnio. Neki nisu dočekali slobodu i mir. Ugrađeni su u temelje naše domovine. Zahvalni smo im. Neki će trajno na sebi nositi ožiljak rata bilo u tjelesnoj bilo u duhovnoj invalidnosti.
Isus je darovao sebe za spasenje čitavoga svijeta. Međutim, da bi plod njegove muke i smrti na križu uskrsnuo u svima nama, da bismo uživali plodove njegove ljubavi potrebno je sjediniti se s njime. Isus zove svoje učenike da znaju svakog dana uzeti križ svoj i krenuti za njim. U tom sjedinjenju s Kristom svaki križ dobiva onaj smisao koji je Isusov križ razotkrio: žrtva iz ljubavi prema drugima.
