Srijeda, 14. svibnja. U sedam sati ujutro autobus je stao pored zidina stare bazilike, uz rijeku Tormes. Pjev lastavica. Na ravnom kruništu nedovršene bazilike gnijezde se rode, kao i na tornjevima na glavnome trgu. Grad spava, nigdje žive duše. Prior samostana, o. Miguel Ángel González, pušta grupicu Hrvata u praznu baziliku; ispred oltara, po staklom, u otvorenom srebrnom lijesu izloženo je tijelo svete Terezije Avilske, naučiteljice Crkve. Novinari Glasa Koncila na hodočašću su, a na misi su im se pridružile i članice Zaklade sv. Maravillas of Isusa. Tom trenutku pristaje tišina. Pa ipak, u misli mi dolaze najpoznatije riječi svete mističarke: „Neka te ništa ne uznemiruje, neka te ništa ne plaši. Sve prolazi, a Bog se ne mijenja. Samo (ti je) Bog dovoljan.“
Moja je duša Zaručnikov vrt
Terezija Avilska, djevojka prgava karaktera koja nikako nije mogla ukrotiti svoje mane, nakon susreta s Križem potpuno se predala Bogu i vratila karmelski red njegovoj izvornoj skromnosti. Nakon njezine reforme, redovnice plemkinje više nisu mogle imati sluškinju i vlastitu knjižnicu, sve su redovnice bile jednake i, nakon nemalog protivljenja autoriteta, u red je vraćen duh pokore. Terezijino tijelo nije se raspalo, tek je potamnilo i isušilo se. Umrla je ovdje, u mjestu Alba de Tormes, 1582. Glas svetosti pratio ju je još za života te je ubrzo proglašena blaženom i svetom. Otada su se njezini mistično-teološki spisi – „Moj život“, „Zamak duše“, „Put k savršenosti“ i „Pisma“ – proširili svijetom. Budući da je vladala pomama za relikvijama, tijelo je otpočinulo iza deset ključeva; tri su ključa bila kod generala Reda u Rimu, tri kod vojvode od Albe, tri u rukama Grada a jedan kod španjolskoga kralja. Posljednji put grob je otvoren 1914., na jedan dan. U kolovozu 2024. grob je ponovo otvoren kako bi znanstvenici pregledali tijelo i rekonstruirali lice. U nedjelju, 11. svibnja 2025., grob je otvoren i izložen javnom štovanju do 25. svibnja. Pomalo je neobično vidjeti više od četiri stotine godina staro tijelo pokojnice izloženo u crkvi, no poruka je jasna. Tijelo se nije raspalo, tek se osušilo i potamnilo. Vidjeti tijelo znači približiti se osobi čiji je duh živ. „Izložili smo tijelo“, kaže o. Gonzalez, „kako bismo više približili ljude svetoj Tereziji, bolje upoznali brojne vidove njezine osobe i života, kao i njezine okoline. Ona je svetica velikog ljudskog, teološkog i duhovnog kalibra. Također, kako bismo približili ljude njezinim spisima koji su izvanredno duhovno bogatstvo. Sveta Terezija živa je po svojim spisima“, rekao je novinarima. Samostanski muzej uz baziliku i pripadajući vrt svojom drevnom ljepotom oživjeli su stihove Pjesme nad pjesmama: „Ja spavam, ali moje srce bdije. (…) Zdenac je u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana.“ Samostan je Zaručnikov vrt. Krist je Zaručnik ne samo Terezijine duše, nego i svake duše koja mu otvori vrata.
Grad s osamdeset i sedam kula
U Avili, uz ćeliju gdje je Terezija rođena, nalazi se fontana uz koju su kipovi dječaka i djevojčice. Želeći što prije doći do vječnosti, kao djevojčica Terezija je s bratom pobjegla iz grada, nadajući se mučeništvu među Saracenima. Roditelji su ih pronašli i vratili. Avila je jedan od najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradova, opasan zidinama s osamdeset i sedam kula. Ne treba bježati ih grada, iz svoje nutrine, poručuju zidine. Prvu je polovicu života Terezija boravila u „zamku duše“. Kada je ondje zasjao Krist, nakon njezina „drugog“ obraćenja, drugi je dio života provela putujući i osnivajući samostane, njih čak sedamnaest. Uđem li u svoje središte, u molitvi, susrećem Boga. Tada se treba od-središtiti, ključna je misao svete Terezije. Potpuno se predati Njemu i vršiti Njegovu volju, što nas opet šalje u svijet. Pedesetak kilometara dalje, u mjestu Fontiveros, dvadeset i sedam godina nakon Terezije rođen je Ivan od Križa, njezin suradnik, mistik i pjesnik, koji je reformirao mušku granu karmelskoga reda. Autor mističkih pjesničkih djela „Duhovni spjev“, „Uspon na goru Karmel“, „Tamna noć duše“ i „Živi plamen ljubavi“ duhovni su vodiči kroz kušnje i suhoće prema sjedinjenju s Bogom. I dok je Terezija bila iz bogate obitelji, Ivan je potjecao iz siromaštva. Njegov je grob u karmelskom samostanu u Segoviji, izvan grada, blizu čuvenoga dvorca Alcázar, a u grobnoj kapeli na raznim je jezicima otisnuta „Molitva zaljubljene duše“. U toj molitvi duša zaručena s Kristom spoznaje da ako ima Boga, ima sve. „Anđeli su moji, i Majka Božja i sve su stvari moje. I Bog je moj i za mene, jer je Krist moj i sav za mene. Što, dakle, tražiš i što pitaš, dušo moja? Tvoje je sve to i sve je to za tebe! Ne skreći na manje i ne zadovoljavaj se mrvicama što padaju sa stola tvoga oca.“
„Hrabra ženo, što god tražila, odobravam!“
U karmelu u Aldehueli, gdje je grob svete Maravillas od Isusa (1891. – 1971.), „Terezije novijega doba“. Osnovala je jedanaest samostana u kojima je oživio izvorni redovnički duh karmela. U muzeju su slamarica na postelji, bič i krunica posvjedočili ne samo o molitvi, nego i o tjelesnim pokorama koje je činila sveta Maravillas. Prvi svjetski rat, Španjolski građanski rat, Drugi svjetski rat…sve je to proživljavala prikazujući sve svoje molitve i žrtve Bogu za spas duša, kako bi nadoknadila za brojne grijehe. No najupečatljivija etapa puta čekala me u povijesnom gradu Alcala de Henares. (I ondje se usred grada gnijezde rode.) Među bosonogim karmelićankama u Španjolskoj, u samostanima koji su plod reforme Terezije Velike, danas ima Hrvatica. Plus jedna pustinjakinja, sestra Edita Marija od Križa, nekadašnja splitska glumica Edita Majić, koja nije više karmelićanka otkad se odlučila za pustinjaštvo. U samostanu Bezgrešnoga začeća u Alcali, točno pored rodne kuće Miguela Cervatesa, sestre ove zajednice žive doslovno prema izvornim konstitucijama sv. Terezije, koja je ondje bila poglavarica a sv. Ivan od Križa ispovjednik; doista su bosonoge, obuvene u sandale od konoplje, nemaju grijanja ni tople vode a odjeću glačaju ručno. Osim redovnoga rada u tišini i dva sata tijekom kojih razgovaraju, velik dio dana posvećuju molitvi i razmatranju. Alcala je grad španjolskih svetaca. Ovaj povijesni samostan osnovala je Marija de Yepes, novakinja obuvenih karmelićanki iz Granade. Još prije Terezije iz Avile, dobivši snažno nadahnuće da osnuje samostan bosonogih karmelićanki, pješke i bez obuće 1560. došla je u Rim zatražiti od pape dopuštenje. Vidjevši je, tadašnji je papa uskliknuo: „Hrabra ženo, što god tražila, odobravam!“
Sjediti na zdencu, spašavati duše
Putovanje novinara Glasa Koncila, koje je u tri dana spojilo Albu de Tormes, Avilu, Segoviju, Madrid, Aldehuelu i Alcalu de Henares, stopilo se u jednu jedinu sliku; žena sjedi na zdencu i crpi vodu. Omiljena slika svete Terezije Avilske bila je Samarijanka na zdencu, scena iz Ivanova evanđelja. Isus razgovara sa Samarijankom i, kada ga ona na kraju zatraži vode žive, on je podsjeća na njezine grijehe. Žena ostavlja svoj krčag i javlja ljudima da je susrela čovjeka „koji joj je rekao sve što je počinila; da to nije Krist?“ „Voda“ koju Krist daje čisti od grijeha i daje život vječni. Tu je vodu, primivši je, Terezija Avilska željela dati drugima. Viđenje pakla u jednom od mističnih doživljaja snažno ju je potaknulo da radi na spasenju duša, pisanjem i molitvom. „Doista mi se čini da bih podnijela puno smrti jako drage volje zato da izbavim jednu jedinu dušu od tako velikih patnji“, zapisala je u autobiografiji. To je tajna, to je cilj; samo biti s Bogom…i davati Ga drugima, sve do spasa. Na trenutak sam se sjetila kako je Simone de Beauvoir, feministkinja i začetnica rodne teorije, smatrala Tereziju Avilsku najslobodnijom ženom u povijesti, a Julija Kristeva, postmodernistička teoretičarska književnosti psihoanalitičke škole, prikazala ju je kao žrtvu inkvizicije. Iako i u jednom i u drugom ima zrnce istine, obje su potpuno promašile bît Terezijine osobe. Jer ona je u paradoksu; okrenuvši se potpuno Bogu u vršenju Njegove volje, koja upućuje na služenje drugima, čovjek potpuno zadobiva sebe, i svijet, sve.
