Jedan od najpoznatijih međugorskih franjevaca i ispovjednika, teolog i spisatelj dr. fra Tomislav Pervan, iza sebe ostavlja duboki trag. Kako u svojim javnim nastupima, tako i u osobnim kontaktima, napose u ispovjedaonici u međugorskoj župi sv. Jakova, gdje svakodnevno ispovijeda. I uvijek je ispred njegove ispovjedaonice najduži red… U razgovoru za franjevački list “Franjinim stopama”, kojega izdaje mjesno bratstvo Franjevačkog trećeg reda iz Širokog Brijega, otkriva nam detalje iz svojega bogatog života, kao i preporuke za sadržajan i plodonosan duhovni život. Razgovor prenosimo u cijelosti.
1. Predstavite nam tog mladića koji je prije mnogo godina započeo put asiškog siromaška. Kada i na koji način se dogodio poziv u Vašem životu i kako danas gledate na svoje djetinjstvo i mladenaštvo?
Započeo bih nekako s kraja. Naime, 2003. u kolovozu imao sam nastupe u Engleskoj za međugorske molitvene grupe. Nakon povratka u Međugorje javiše mi da je majka u lošem stanju. Dehidracija, godine, starost, slabost, vrućina i sve što ide s tim. Odmah sam uzeo Presveto i zaputio se doma. Zatekao sam ju klonulu u krevetu, pričestio je, a onda se pomolio. Položio na nju ruku i malo je živnula. Nakon toga mi je onako tiho rekla: „Sine Tomislave, ne znam jesi li kao fratar sretan. Ako nisi sretan, oprosti meni, svojoj majci. Naime, kad sam bila tobom trudna ja i pokojna svekrva (moja baka, sveta žena, imala je sestru časnu sestru Valentinu a strica fra Ambru Miletića, na prijelazu stoljeća, bio faktotum u Mostaru) svaki smo dan molile krunicu da bi dijete bilo Bogu posvećeno. Negdje ljeti, oko svetoga Ante, bila je svetkovina Presvetoga Trojstva, bila sam na svetoj Misi. Za prikazanja i pretvorbe osjetila sam da je dijete u meni živo, da se miče. U tom sam trenutku samo rekla: Gospodine, dijete je u meni živo! Neka bude tvoje!“
To su majčine riječi koje je povjerila meni tri godine prije svoje smrti. A ja sam joj samo odgovorio, kako mogu biti nesretan kad sam već 35 godina svećenik! Majka me u svojoj utrobi Bogu posvetila, za vrijeme svete Mise! Može li biti sretniji trenutak u životu jedne majke, ali i djeteta koje nosi?!
I to bi bio moj savjet majkama koje žele dijete u Bogu posvećenu životu. Zvanje je i dar Neba, ali i plod molitava! Ne sustajte moliti za zvanja koja su danas krajnje potrebna Crkvi, napose na Zapadu. Divim se zajednicama vjernika u Aziji i Africi gdje imamo, uz toliko progona i mučeništva mnoštvo duhovnih zvanja, a ovdje smo svjedoci „sagorjelosti“. Nema ni ognja ni žara, nekako je sve spepeljano u Europi.
Dakle, tu trebam tražiti korijene svoga zvanja. U njihovim molitvama, njezinu prikazanju djeteta Gospodinu. A nakon toga sve je teklo gotovo ‘normalno’. Uvijek sam se tiskao oko oltara, bio ‘služimisa’, a kako je osmoljetka bila u zgradi bivše franjevačke rezidencije, ja bih iz škole išao u ‘kapelu’ – malu crkvicu (zornice u adventu, u korizmi, križni put), ili iz kapelice do župnika. Kad sam završavao osmi razred, župnik je samo rekao: “Trebamo te i te dokumente pa ćemo napisati molbu za sjemenište!” Uopće me nije pitao, hoću li ‘u fratre’. Znao je on, znala je škola, znalo je selo da ću ‘u fratre’, i čudili bi se da sam udario drugim putem u život. Bilo je potom sve normalno, visočko sjemenište i gimnazija, matura, zatim novicijat, bogoslovija i ređenje. I sve potonje što je uslijedilo.
Djetinjstvo u velikoj obitelji, majka je rodila nas desetero, svi još uvijek živi i relativno zdravi, od svoga potomstva imaju danas više od sedamdeset (!) praunučadi i jedno pra-praunuče, dvije su sada u blagoslovljenu stanju. To je blagoslov obitelji gdje je molitva bila neizostavna, nedjeljna sveta Misa obveza. I to se odrazilo na cijelo potomstvo. Kao djeca nismo ni obilovali ni oskudijevali, imali smo ‘misnu’ i ‘nosnu’ odjeću, što je bila prednost u ono doba oskudice.
2. Kakvi su bili vaši prvi koraci u svećeničkoj službi?
Nakon ređenja i završena studija Uprava Provincije poslala me 1970. na Humac, da budem drugi meštar u novicijatu te kapelan u samostanskoj župi. Nije bilo lako jer su mnogi novaci u to doba bili tek godinu-dvije mlađi od mene, budući da sam zaređen za svećenika s 23 godine života. Nakon dvije godine poslan sam na postdiplomski studij koji sam završio doktoratom iz teologije 1976., oko Božića. Ujesen 1977. ponovno na Humcu, u istoj ulozi. Sada nešto stariji i iskusniji, ali je od presudnoga značenja bio susret s pok. dr. Tomislavom Ivančićem 1979., s kim sam imao duboka molitvena iskustva koja su promijenila moje poglede i zrenike na sve. Do njegove smrti 2017. bili smo najbolji prijatelji.
Makar sam imao doktorat iz teologije, taj je susret obilježio moj potonji rad i duhovno usmjerenje. Kad se dogodilo Međugorje 1981., prihvatio sam ga kao činjenicu, svjestan da Bog može djelovati u povijesti, u životu pojedinaca i naroda. Bez spomenutih iskustava s prof. Ivančićem zacijelo ne bih tako lako ni povjerovao jer sam bio uvijek kritičan duh. Ali kad u životu osjetiš da Bog jest, da je on stvarnost, tada je lakše povjerovati i u Marijina ukazanja.
Providnost je htjela da sam 1982. postao župnikom u Međugorju, u najteže vrijeme, sve do 1988. Komunizam je pao 1989. kao režim, ali su ostali pri polugama moći komunisti, do dana današnjega.
1988. premješten u Mostar, odgovoran za franjevački podmladak, formaciju, kapelan, a od 1990. provincijski vikar te od 1994. provincijal hercegovačkih franjevaca do 2001. Otada na dnevnoj osnovi u Međugorju, kao župni vikar, a od 2013. u samostanu časnih sestara u Međugorju, kao duhovnik. Svakodnevna sveta misa, homilija, a uvečer ispovjedaonica u župnoj crkvi, na dnevnoj osnovi. Izbivam iz Međugorja tek dvadesetak dana ljeti, na godišnjem u Slanom.
3. Dugi niz godina ste na službi u Međugorju i dugo pratite sve što se tu događa. Kakvo je vaše iskustvo Međugorja?
Pa mogu reći da je Međugorje postalo mojom sudbinom, mojim drugim ja. Nisam mogao ni zamisliti da se nešto ovakvo moglo dogoditi u Hercegovini, ali kad se sagleda povijest ovoga kraja i mučenička krv, prolivena na ovim ozemljima, tada je ovo – slobodno mogu reći – nebesko uzdarje, odgovor Neba na tolike vapaje i suze, za sve one žrtve koje su prinesene u povijesti na ovim prostorima. Nebo nam se, tako reći, obilato ‘odužilo’. I trebalo je samo prihvatiti ponudu. I postali smo u kratkom vremenu hodočasničko odredište cijeloga svijeta.
Božji je puk odmah prihvatio ukazanja. Pa već šesti dan, na Petrovdan 1981., bilo je na Brdu ukazanja više od petnaest tisuća ljudi. Nešto radoznalaca, ali većina je došla iz osobne potrebe. Kao da se iz svih usta i srdaca izvijao jedan vapaj i misao: „Svani dane i noć skrati! Sini sunce i povrati. Bogu čast na visini. Ljud’ma mir na nizini!“ Pjevamo to u došašću, a to bijaše vapaj vjernoga puka da se slomi komunistička zlovlast koja je Hercegovinu zavijala u crno.
Mnogo sam i dugo o tome pisao s različitih vidika. Davno prije ovoga rimskoga “Nihil obstat” od prošle godine vjerni je puk utro put tomu priznanju. Postoji staro pravilo, „što vjerni puk moli, to i vjeruje“. I pravilo molitve i bogoslužja stvorilo je vjerovanje koje svi ispovijedamo. Molitva je stvarala pravilo vjere i nauka, o čemu govori već sv. Pavao u Rimljanima (6,17). Od samih početaka. Lex orandi – lex credendi- lex vivendi. Pravilo bogoslužja – pravilo vjerovanja – pravilo života! Tako i ovdje u Međugorju.
Međugorje je ispisalo povijest vjere u novije doba, ispisalo i ucrtalo Hrvate i Hrvatsku te ove prostore na zemljovidne mape svijeta. Tko bi za nas znao da nije Međugorja? Posebno u komunističko doba. A ovako je ono stjecište hodočasnika iz svih krajeva svijeta. Nije to ljudsko djelo. Da je ljudsko, nestalo bi nakon nekoliko prvih mjeseci komunističkih progona, šikana, zatvaranja, tolike propagande iz svih onodobnih medija. Ono je sve nadživjelo, a oni su otišli na povijesno bunjište.
4. Poznati ste ispovjednik, a Međugorje jest postalo ispovjedaonica svijeta. Čovjek nekada misli da je ispovijed samo rutina koju moram obaviti kao član Crkve. No, kako postići i kako se pripremiti za onu pravu ispovijed u smislu obraćenje života?
Nikada ne bismo trebali smetnuti s uma kako je oprost grijeha, ‘ispovijed’, prvi dar Uskrsloga Gospodina. ‘Uvečer, prvoga dana u tjednu’, Isus se ukazao. Zaželio ‘Mir’ svojima, dahnuo u njih Duha Svetoga i dao nalog za oprost grijeha! S tim ih odaslao u svijet. Krštenje jest temeljni sakrament po kome postajemo dionici Neba, ali je ispovijed ono što se danas popularno kaže, „resetiranje“ na izvorne postavke. Čovjek ‘resetira’ svoj život. Vidi grijehe i promašaje, vidi što je sve propustio. Kod mnogih želja i žudnja za „životnom ispovijedi“. Žele napraviti „revision de la vie“ – životnu reviziju, duhovnu ‘inventuru’ u svome srcu. Nemirni su dok se ne pomire sa sobom i s Gospodinom. I zato tolike ispovijedi u Međugorju. Vjernici se osjećaju slobodni od obzira i okova koji ih vežu uz vlastitu župu. Najprije odu na Brdo ukazanja a onda na Križevac. Ondje se isplaču i tako raskajani dolaze u ispovjedaonicu. O tome bi se mogle napisati knjige kad bi čovjek smio govoriti o iskustvima iz ispovijedi.
Tu sam već skoro četvrt stoljeća, neprekidno. Ali nikad nisam prestao ovamo dolaziti, pa i kad sam bio u Mostaru. Ispovjedna iskustva su potresna. Dolaze ljudi s raznim problemima, poteškoćama, ranjenostima. I svi imaju isto na pameti: napokon se pomiriti s Bogom, sa sobom, s drugima. I otići obnovljen. Iziskuje to od nas strpljivost, vrijeme, obazrivost.
Svatko ima svoju povijest, dobra i zla. Nebrojeni su iskusili upravo ovdje svoj „Damask“, gdje ih je Gospodin zahvatio, izbacio iz uhodane kolotečine, postavio na novi životni kolosijek. Toliki i nakon desetljeća i dulje dolaze te priznaju kako je ispovijed ovdje u Međugorju okrenula njihov život u drugom smjeru. Svakodnevno imam ta iskustva ‘udara milosti’ gdje osobe ostanu jednostavno zatečene, prikovane, bez riječi. Nešto ih je zahvatilo, neka sila, energija, ono što se kaže u religijskom pojmovlju ‘mysterium tremendum et fascinosum’, tajna pred kojom se drhti i što čovjeka ‘ošine’, ono što je iskusio jedan Mojsije pred gorućim grmom, Izaija u Hramu, jedan Šaul komu je Gospodin promijenio srce kad je dospio u povorku proroka, ili pak tolika novozavjetna iskustva. Sva su ta iskustva nalik jedno drugome. Bog se objavljuje, Bog se očituje kao stvarni i prisutni u životu. A upravo je ispovjedaonica taj sveti prostor. Čovjek stupa pred svoga Gospodina, a ne svećenika. I njemu se očituje i ispovijeda. I tolike suze, radosnice, jer suza čisti oko od prašine, ali čisti i liječi i čovjekovo ranjeno srce. Znamo za dar suza.
Upravo se u ispovjedaonici očituje da iza nas ostaje ne što smo u životu napravili, sagradili, koliko smo knjiga napisali, nego ono što smo položili u druge. Što smo u njih posijali. Što smo im dali. Upravo je ispovjedaonica mjesto gdje se sije i čovjek nakon mnogih godina vidi blagoslovljeni plod. Jedan se naš pronicljivi brat izrazio slikovito: “Pa i najbolja propovijed traje onoliko dugo koliko i miris parfema.” Neki su parfemi snažni i traju dulje, dok drugi doskora ishlape. Ali u ispovjedaonici se zbiva promjena srca. To je ono na što Gospodin smjera kad daje nalog oprosta grijeha. Svećenici nisu ni svjesni koliku im je moć, ovlast dao Gospodin kod oprosta grijeha. Stvarati nove ljude, nova srca. I to je smisao Novoga zavjeta. Novo nebo i nova zemlja. Novo srce, novi čovjek.
5. Naš hrvatski narod jako štuje Blaženu Djevicu Mariju. I prije ukazanja, hercegovački kraj je pozdravljao Gospu, postio i molio. Otkuda ta ukorijenjenost u marijansku pobožnost?
Ljetos se održavao upravo na Širokom Brijegu simpozij o pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji te o njezin štovanju u našem puku. Ja sam obrađivao tematiku pučke pobožnosti. Naš je fratar pok. fra Leonard Oreč napisao nakon rata prvu disertaciju upravo na tematiku pučke pobožnosti u djelima franjevačkih pisaca za osmanlijske vlasti u Bosni i Hercegovini. Pučka pobožnost u Hercegovini vuče korijene iz franjevačke tradicije, od svetoga Franje, svetoga Bonaventure, blaženoga Duns Škota. Ona je u biti kristocentrična, ali i mariokoncentrična. Uvijek je u svijesti naših vjernika uz Isusa i Marija.
Prije saborske obnove, mi stariji toga se sjećamo, sveta Misa je svršavala nakon blagoslova redovito Gospinim pozdravom – Angelusom. U Misi se iza pretvorbe uvijek pjevalo Zdravo Tijelo Isusovo, a – za pričest Zdravo Krvi Isusova, a nakon Mise: O Marijo, Marijo, bolne duše likarijo… Dakle, pjesma Mariji.
U euharistijskoj pjesmi: Ponizno se teb’ klanjamo – u jednoj kitici sažete su glavne istine cijele mariologije. – Ili pak: Sine Božji budi faljen – s Majkom svojom uvik – Amen. Za vrijeme podizanja u svetoj Misi gotovo je obredna bila molitva: Zvonce zveči, Gospa kleči, Isus misu slavi – ili: Isus muku trpi.
Milostinje su bile: Oltarska, Gospina i za pokojne – i skupljač – ‘prakaratur’ redovito je odgovarao: Tebi Bog i Gospa milost svoju! Jedina stara hrvatska posljednica – sekvencija: U se vrime godišća, završava uvijek sa “Svetom Djevom Marijom”.
Nakon ulaska u crkvu ili groblje, vjernik nakon što uzme blagoslovljenu vodu, prekriži se i pokloni, moli redovito Anđeo Gospodnji. Mnogi svjesno, a neki čisto mehanički. Redoviti pozdrav među vjernicima jest: Hvaljen Isus i Marija. A uzdah je redovito: Isuse i Marijo! Ili pak: Oprosti mi, Isuse i Majko Isusova!
Imamo preporuke u Jutarnjim i Večernjim molitvama Imenu Isusovu i Imenu Marijinu, Srcu Isusovu i Srcu Marijinu. Uz Isusovu krunicu moli se i Gospina krunica. Ružarij ili Franjevačka – sedam radosti. U svakome Molitveniku fra Anđela Nuića morao se nalaziti u nas i Gospin plač i Božićna pjesma. Ako toga nema, vjernici ga ne bi kupovali.
Dok se moli Put Križa – nadodaje se uvijek i jedna kitica nakon svake postaje iz Stabat Mater, na pučkom jeziku: Rascviljena Majka staše… “Sveta Majko, men’ usliši, u srcu mi ran’ upiši – Spasitelja Isusa”. Uz Blagovijest slavimo Bezgrješno začeće, uz Božić – Malu Gospu, uz Veliki petak slavimo Se-dam žalosti, uz Uzašašće slavi se Uznesenje na nebo – Velika Gospa, uz Krista Kralja slavimo Mariju Kraljicu. U svim tajnama Kristova života slavimo i njezinu suradnju. Crkvena je godina kristocentrična, ali i mario-koncentrična.
6. Poznati su vaši brojni duhovni i teološki utemeljeni tekstovi u časopisima i knjigama – duhovno blago svima koji prate Vaše pisanje – na čemu temeljite sve ono bogatstvo ideja i duhovnih poticaja
Pa od malih sam nogu volio knjigu i čitanje. Uvijek sam čitao, gotovo gutao. U osmoljetci, a poglavito u gimnaziji, a i poslije, na studiju. Knjiga bijaše moja životna odrednica. Čitao sam i birao autore prema svome ukusu. Tako i u teologiji i duhovnosti. Opet bih istaknuo, duhovni zaokret u osobnom životu od 1979., nakon ‘iskustva živoga Boga’. To donekle daje pečat i momu pisanju. Volio sam hrvatski jezik, bio gotovo čistunac, uvijek se trudio oko lijepa izražavanja i stila. Čovjek vremenom stekne i eros za pisanjem. Tako i kod mene. Za župnikovanja u Međugorju nisam bio u mogućnosti pisati zbog vanjskih obveza, kao ni za boravka u Mostaru. Tek tu i tamo poneka suradnja. Kad sam se oslobodio tih obveza, više sam čitao, bilježio, pisao, prevodio. Imao sam svoje omiljene autore koje sam čitao, njihova djela nabavljao. I kušao našem čitateljstvu ponuditi svježu hranu. Mnogi hvale moje pero. A ja činim samo ono što mogu učiniti u ovom trenutku i što je – čini mi se – od koristi vjernom puku i Kristovu djelu u svijetu. I vjerujem da će od toga nešto i ostati. I da će ljudi posegnuti za tom pisanom baštinom.
Upravo je ovih dana izišla iz tiska nova knjiga „Svjedoci i svjetionici“ u kojoj sam na oko 560 stranica standardnog formata prikazao pedesetak likova za mene dojmljivih koje sam kušao približiti čitateljstvu. Ima tu poznatih i manje poznatih likova, ali je svima zajednički nazivnik, ljubav prema Bogu, Kristu, Crkvi, čovjeku. Bit će dostupna u Međugorju u knjižari Info-Centra. Vrijedi barem zaviriti u sadržaj.
Zahvalan sam Gospodinu za sve godine koje mi je podario. Svi njemu dugujemo sve. Pavao je rekao: „Što imaš a da nisi primio. A ako si već primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ A i Gospodin je za sve nas rekao kako smo samo sluge beskorisne. Činimo što smo dužni učiniti. Pa dok imamo vremena, činimo dobro, na bilo koji način, u bilo kojem obliku.
7. Unatoč raskošnim talentima kojima Vas je Bog obdario ostali ste skromni i pristupačni “mali brat” i sin velikoga sveca sv. Franje. Kako ste uspjeli te dvije suprotnosti spojiti u jedinstvenu osobnost – biti “velik”, a ostati “malen”. To je nama članovima FSR-a posebni poticaj u naslje-dovanju karizme. sv. Franje.
Pa ne bih govorio o ‘raskošnim talentima’. Pavao se hvalio svojim slabostima, a upravo se u slabosti očituje Božja snaga. Svi znamo i svjesni smo svojih granica. Znamo iz povijesti za genijalce koji nisu htjeli priznati granice pa su se upuštali u nemoguće akcije. Aleksandar Veliki dopro je do Indije, rijeke Inda. Kad su mu kartografi rekli kako ta rijeka ne postoji na njihovim kartama, on je samo naredio: Ucrtajte je! I prešao rijeku i došao u Indiju. Ali je bio dovoljan ubod kukca koji bijaše smrtonosan i završio je život u 33. godini. Napoleon je bio vojni genij, nije htio priznavati granice. Europa mu je bila pod nogama, htio je osvojiti Rusiju i ondje je doživio poraz. Od njegove Grande Armée s kojom je krenuo osvojiti Rusiju, a krenulo je oko 600 tisuća vojnika, doma se vratilo kojih stotinu tisuća, a on umro od svih zaboravljen na dalekom otoku u Atlantiku.
I ja sam dobrano svjestan svojih granica i ograničenja u svagdanjem životu. A inače, možda sam spojio nešto talenta s marom i radom te nešto postigao u životu. Ne znam jesam li do kraja ispunio svoju zadaću, a Gospodina molim da ispravi moje stranputice i dovede me do blažene vječnosti. Svatko je ograničeno i smrtno biće, što nas većina ne prihvaća. Primjerice, korizma nam poručuje da smo prah i pepeo. I da nakon nas ostaje ono što smo usadili u druge.
6. Što biste preporučili današnjem mladom čovjeku koji živi izazove u suvremenom svijetu?
Već dva stoljeća možemo pratiti tokove tehnoloških revolucija u svijetu. Najprije vodena para u mehanizaciji (željeznica, vlak). Druga industrijska revolucija je stvorila električnu energiju. Treća je tehnološka automatizacija produktivnosti, serijska proizvodnja na vrpci. Današnju četvrtu karakterizira digitalizacija i robotizacija svega i svačega, te pojava AI i sinergije digitalnog i biološkog (nadograđeni, hibridni nadčovjek). Naši mladi žive u ovoj revoluciji koja bijaše u naše doba nezamisliva. Više tehnologije ima u jednom ‘pametnom telefonu’ nego u američkom svemirskom projektu Apollo kad se čovjek spuštao na Mjesec 1969.
Treba sačuvati svoje ‘ja’, ne biti pijun u rukama moćnika. Ne biti ‘prosjek’, ne zadovoljiti se osrednjošću. Biti svjestan svoje povijesti, svojih korijena, svoje vjere. Uvijek težiti za novim spoznajama. Vrijeme i tehnika nas gaze ako ih ne slijedimo, ali ne dati se zarobiti tehnikom i sačuvati svoje dostojanstvo. Znati tko si i što si, gdje su tvoji korijeni. Čitati, trajno čitati, ne samo onu lektiru na internetu, nego uzeti knjigu u ruku. Kad je imaš u ruci, znaš što imaš i što držiš u ruci. I truditi se svim silama ostaviti iza sebe svijetli trag. Znamo, kad sunce zađe, ostavlja iza sebe zlatni trag i zlatno svjetlo na obzoru. Učimo iz Božjega divnog stvorenja, kao sveti Franjo.
Izvor: Franjinim stopama
