MOĆNO SVJEDOČANSTVO VJERE: Kako je međugorski fratar, brat fra Joža, spasio Gospu iz plamena ne mareći za sebe – a kip je bio teži od njega!

Odlučio sam napisati članak o čvrstoj vjeri i hrabrosti fra Josipa Marije Katalinića, ili kako ga mi zovemo – Joža. Želim da ovaj veliki i snažni događaj ostane i u pisanom tragu. Mnogo se o ovome govorilo i pričalo. Fra Josip o svemu tome priča s velikom ponosom, s radošću i srećom u srcu. Ja, ovo što ću ovdje napisati, neću pisati iz perspektive svjedoka događaja. Ovo pišem na temelju onoga što sam slušao kad mi je fra Josip pričao. Sve se dogodilo godinu i četiri mjeseca prije moga rođenja.
U ratnom paklu koji je bio tada u Mostaru, 9. svibnja 1992., dok su grad i nebo gorjeli od žestine granata, dogodio se jedan trenutak koji nije ljudski, nego božanski. Dogodio se trenutak čvrste vjere, hrabrosti i čuda. Glavni lik toga trenutka bio je fra Josip Marija Katalinić, franjevac, brat laik, čovjek jednostavna srca, neslomljive vjere i velike hrabrosti.
To dana, oko 23 sati, fosforna bomba pala je na franjevačku crkvu u Mostaru. Plamen se širio, krov je gorio, a dim je gušio zrak. U crkvi, na svome mjestu, stajao je kip Blažene Djevice Marije – kip koji je gledao tolike molitve i suze svojih vjernika, onih koji su dolazili pred njega. U tome trenutku, kad je izgledalo da će vatra sve progutati i da će sve postati pepeo, dogodilo se ono što se još uvijek pamti i prepričava do dana današnjega.
Fra Josip nije puno razmišljao. Nije gledao na opasnost ni na težinu. On trči prema gorućoj crkvi, prema Gospi. Moram spasiti Gospu, bile su jedine riječi u njegovu srcu, u tom trenutku! Kad je ušao u crkvu, plamen je već bio uhvatio cijeli krov. Opasnost da se sve sruši bila je stvarna. Ali fra Josip za to nije mario, bilo je bitno spasiti Gospin kip.
Kip je bio težak oko stotinu kilograma, dok je fra Josip imao svega sedamdesetak. Taj kip bilo je nemoguće pomaknuti. Sjećam se kad sam bio u postulaturi u Mostaru, nas nekoliko pokušalo je premjestiti ga – i nije bilo lako. No u toj crkvi punoj plamena i dima, dogodilo se nešto nadnaravno.
Kad sam ga uzeo – nisam ništa osjetio, svjedoči fra Josip. Kao da me netko podigao. Samo sam znao da moram spasiti Gospu.
Tada je izvukao kip kroz dim i vatru, ne mareći za sebe. Taj trenutak nije bio samo trenutak hrabrosti – bio je to susret čovjeka i čuda, trenutak u kojemu je vjera postala snaga. On je iznio kip u klaustar samostana na sigurno. Kada je htio odnijeti kip u samostanski podrum, nije mogao sam, morao je pozvati drugoga fratra. I upravo to dokaz je da se u tom trenutku dogodilo čudo, čudo vjere i ljubavi.
Ovdje je zanimljivo zapaziti kako se sve dogodilo u svibnju, mjesecu koji je posvećen Gospi. Mjesec svibanj – Gospin mjesec, mjesec krunice i cvijeća, mjesec posvećen Mariji. Dok su mnogi diljem svijeta tih dana pjevali Mariji pjesme i litanije, molili krunice, u Mostaru je jedan fratar doslovno iznio Mariju iz užarene crkve, koja je bila prekrivena vatrom. Ovo nije bila samo jedna gesta – to je bilo proročanstvo.
Kad sve gori, kad sve pada, vjera i ljubav prema Mariji uvijek nalaze put spasenja.
Fra Josip je ostao u Mostaru tijekom cijeloga rata, u samostanu koji je bio na prvoj crti obrane. Ostao je sa svojim narodom, s kojim je dijelio opasnosti, glad, tugu, molitve. Nije napuštao ni svoju crkvu, ni samostan, ni narod ni u najmračnijim danima. Sve vrijeme rata u Mostaru, fra Josip je nastojao pomoći svima. Pomagao je svima koji su ga tražili pomoć. Hrana je uvijek bila na prvom mjestu. Nije gledao tko je koje nacionalnosti – svakome tko je od njega tražio, pružio je ruku, onoliko koliko je mogao.
Fra Josip je u Mostaru ostao do 1997., kad odlazi na Široki Brijeg u franjevački samostan. Tamo je vodio brigu za kuću, crkvu, uređenje Gospina kipa, uređenje groba svoje pokojne braće fratara, onih fratara koji proliše svoju krv za Krista.
Fra Josip je na Širokom Brijegu ostao do 2002., kad odlazi u župu Međugorje, gdje i danas živi i moli. Zanimljivo je kako je došao iz jednoga svetišta u drugo Gospino svetište. Možemo reći da je Gospa vidjela njegovu ljubav i odlučila da ostatak života proživi u njezinim svetištima.
Fra Josip Marija Katalinić danas živi i djeluje u župi Međugorje. Često ga se moglo vidjeti na Podbrdu, gdje je predmolio krunicu, i na Križevcu gdje je predmolio put križa. Danas ga, zbog svoje blage starosti, rjeđe viđamo na brdima, ali zato je u crkvi još uvijek aktivan, gdje predmoli krunicu. Posebno se ističe ona ljepota oko Gospina kipa, koji fra Josip uređuje i u to svu ljubav ugrađuje. Mnogi svjedoče da je to najljepše uređeni kip na ovim našim prostorima. Ljudi iz cijeloga svijeta dive se toj ljepoti koja je oko Gospina kipa.
Ovo je sve dokaz kako je ovaj franjevac, fra Josip, istinski marijanski fratar. Fra Josip je hodočastio u najveća marijanska svetišta: Fatimu, Lurd, Nazaret, hodočastio je u Jeruzalem i mnoga druga svetišta.
Kako sam zna reći, kada prepričava događaje iz svojih hodočašća: Ona mi je pomagala i Ona me spasila, pa sam ja spasio Nju. To govori s blagim osmijehom i očima punim suza. Ovo je priča o franjevcu koji je živio ono što molimo u krunici – povjerenje, poslušnost i ljubav prema Majci Božjoj.
I zato, na kraju 9. svibanj 1992. nije samo datum iz prošlosti. To je datum koji svjedoči da vjera može nositi ono što tijelo ne može.
Gospin kip koji je fra Josip spasio dana se nalazi u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Rodoču, ali vjerujem da će se kip jednoga dana ponovo vratiti u crkvu sv. Petra i Pavla, gdje je bio od samoga početka i da će ljudi opet moći pred njim moliti, kao što su to činili više od jednoga stoljeća.
Fra Josip Marija Katalinić, čovjek koji je u Gospinu mjesecu iz vatre iznio Gospu, čovjek koji i danas tiho moli, kiti i čuva Njezin kip, podsjećajući sve nas da vjera ne gori – ona spašava.