Razgovor s nadbiskupom mons. Aldom Cavallijem, apostolskim vizitatorom za župu Međugorje, za Portal Brotnjo.info prenosimo u cijelosti.
Vaša ekscelencijo, koja je Vaša službena uloga kao apostolskog vizitatora u Međugorju i što to konkretno znači u praksi?
Ulogu i poslanje Apostolskog vizitatora dao je sâm Papa, koji je učinio nešto veliko za Međugorje: preuzeo je na sebe, u okviru svoje jurisdikcije, cijeli dio pastoralne skrbi za župu Međugorje, ostavivši teritorij Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Dakle, cijeli pastoralni dio ove župe više ne pripada Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, nego pripada Papi. Što je Papa zatim učinio? Poslao je ovamo jednog nadbiskupa u ulozi Apostolskog vizitatora koji tu boravi i dao mu ovlasti da može voditi ovo mjesto. Te ovlasti su jednostavno objašnjene jednom rečenicom u dokumentu papinskog Mandata. Papinski Mandat povjerava Apostolskom vizitatoru cjelokupnu pastoralnu skrb za župu Međugorje – kako za župljane, tako i za hodočasnike – izjednačujući ga u svim pastoralnim, ekonomskim i drugim aspektima s dijecezanskim Ordinarijem. Dakle, Apostolski vizitator nije dijecezanski biskup, ali ima sve ovlasti koje ima jedan dijecezanski biskup nad pastoralom župe Međugorje, kako u odnosu na župljane, tako i u odnosu na posjetitelje i one koji dolaze moliti – hodočasnike. To je zadaća apostolskog poslanika – vizitatora.
Što Međugorje znači za Katoličku crkvu danas?
Ovdje je Papa primijetio jednu stvar – Papa, koji ima svu jurisdikciju na području pastorala župe Međugorje, primijetio je nešto važno za Međugorje, što je zapisano i rečeno u jednom Dekretu, u kojem se u jednoj rečenici iznosi pravni status Međugorja. Na latinskom se taj izraz kaže nihil obstat – što znači “ništa ne stoji na putu”, odnosno ništa ne priječi da ljudi dolaze u Međugorje; naprotiv: Idite, idite u Međugorje, jer se konstatirala jedna činjenica, a to je zapisano u Dekretu kojeg je pročitao mostarsko-duvanjski biskup: „imajući u vidu činjenicu da ovaj fenomen uvelike nadilazi Mostarsko-duvanjsku biskupiju do te mjere da se pobožnost proširila cijelim svijetom odlučujem da ništa ne priječi (nihil obstat) da se cijeni pastoralna vrijednost i da se promiče širenje ovog duhovnog prijedloga“.
Nihil obstat znači: Prva stvar – duhovnost ovog mjesta (Međugorja) je duhovnost koja vrijedi za cijeli svijet. Druga stvar – štovanje koje se ovdje iskazuje Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici Mira, je štovanje koje vrijedi za cijeli svijet.
Dakle, ovo mjesto je mjesto iz kojeg se u cijeli svijet širi štovanje i duhovnost. To je vrijednost koja je dana ovom mjestu od strane onoga koji ima jurisdikciju nad njime u svim pastoralnim aspektima – a to su Papa i Apostolski vizitator.
Kako gledate na brojna obraćenja i ispovijedi koje se događaju ovdje?
Ovo je mjesto snažne duhovnosti, mjesto milosti, mjesto obraćenja, mjesto susreta s Gospodinom Isusom u pratnji Blažene Djevice Marije. Hodočasnici koji dolaze ovamo, ne dolaze nešto posjetiti ili vidjeti. Zašto? Jer s umjetničkog stajališta, ovdje nemamo ništa posebno: imamo crkvu, dovršenu 60-ih godina prošlog stoljeća, čistu i urednu, ali umjetnički bez značajne vrijednosti – arhitektonski jednostavna i skladna građevina, te u nju vjernici rado dolaze i ugodno se osjećaju. Imamo dvoranu Ivana Pavla II. – koja je vrlo korisna, može primiti 700-800 osoba, izuzetno je praktična, ali nije nešto što se posjećuje radi nje same. Zatim imamo malu kapelicu koja služi za euharistijsko klanjanje i mise. I to je sve što imamo.
Ljudi koji dolaze ovamo, dolaze svi iz snažnog duhovnog razloga: zbog molitve i obraćenja. Dolaze iz svih krajeva svijeta. Prošle je godine došlo više od dva milijuna ljudi i 47.000 svećenika iz cijeloga svijeta. Ove godine ih dolazi još više, a dolaze iz svih dijelova svijeta.
A zašto dolaze? Jer je ovo mjesto milosti. Oni znaju da će ovdje susresti Gospodina Isusa u zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom. A susret s Gospodinom Isusom uvijek je susret obraćenja.
Kako ga susreću? Odlaze u crkvu, i tamo postoji trosatni molitveni program: od 17 do 18 sati mole krunicu – ovdje je Djevica Marija vrlo važna; od 18 do 19 sati – središte ove duhovnosti – Euharistija, susret s Gospodinom Isusom; od 19 do 20 sati je Euharistijsko klanjanje ili slične pobožnosti – nastavak susreta s Gospodinom. Zatim postoje neka prvobitna mjesta ove duhovnosti: Brdo ukazanja (Podbrdo) i Križevac.
Brdo ukazanja – zašto je prvobitno mjesto? Jer je tu, 25. lipnja 1981., sve počelo, kada je šestero djece (sasvim obične djece) reklo: „Vidjeli smo Gospu“. Prije toga ovamo nitko nije dolazio, a sada dolaze milijuni. To je temeljni, vrlo važan događaj. Brdo je postalo mjesto molitve i hodočašća. Svi koji dođu ovamo, penju se na Brdo jer je odatle sve počelo: od one snažne rečenice – vidjeli smo Gospu – započela je ova duhovnost.
Križevac je također prvobitno mjesto, jer su župljani ovdje 1933./1934. postavili križ na tom brdu. Postavili su ga da se sjete, da ponovno prožive i da obilježe 1900 godina Muke i smrti Gospodina Isusa, na čemu se temelji naša vjera. Križ je postavljen savršeno: selo Međugorje bilo je ispod, u podnožju ovog brda, a križ je gledao na selo, što ima snažnu simboliku. To vidimo u mnogim crkvama svijeta: križ se stavlja tako da onaj koji ulazi u crkvu bude pod pogledom križa.
Prvobitna mjesta – ljudi dolaze, mole na Brdu ukazanja, mole na Križevcu, mole ovdje u crkvi: i kroz svu tu molitvu – mladi i odrasli – kao posljedica tog snažnosg iskustva dolaze se ispovijedati i žele promijeniti svoj život. To je rezultat snažnog susreta u ovoj duhovnosti: Djevica Marija i Gospodin Isus – Brdo ukazanja, Križevac, večernja molitva.
Ispovijed je normalna posljedica za one koji dolaze ovdje. I u ispovijedi se ne traži samo oprost grijeha, nego se predaje svoj život Gospodinu i želi se promijeniti život, a ponajprije nutarnji stav. To je obraćenje koje se ovdje događa na dubok način. Sudjelovanje u tim duhovnim susretima je jako snažno. Mladi i odrasli sudjeluju sa žarom: satima i satima prisutni su na tim liturgijama, sve je pažljivo pripremljeno, s velikom voljom i željom za susretom s Gospodinom u pratnji Djevice Marije.
Na primjer: tijekom klanjanja pred Presvetim imamo tisuće ljudi, a kada su prije mjesec/dva došli mladi za Mladifest, imali smo pred Gospodinom i do 40.000 mladih u apsolutnoj tišini – jer to je bio susret između Gospodina i njih, između njih i Gospodina.
To je obraćenje koje se ovdje događa – utemeljeno u vjeri.
Kako ocjenjujete suradnju župe i institucija sa Svetom Stolicom? Infrastruktura i sigurnost često se spominju kao izazov – koliko su one važne za budućnost Međugorja? Kao apostolski vizitator za župu Međugorje imate li suradnju s općinom u kojoj se nalazi Međugorje? Jeste li zadovoljni sa infrastrukturom u Međugorju i mislite li da Međugorju treba dugoročna općinska strategija za samo hodočasničko mjesto?
Sa Svetom Stolicom – Papa je zadovoljan Međugorjem. Trojica Papâ koji su bili uključeni u razvoj Međugorja: Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo – a sada i papa Lav – svi su zadovoljni Međugorjem, jer se ovdje moli, a osobito se moli za mir. Blažena Djevica Marija ovdje se štuje kao Kraljica Mira. Sveta Stolica je jako zadovoljna Međugorjem, jako, i podupire ga u svemu. Toliko je zadovoljna da ga je učinila gotovo autonomnim – prisutnost biskupa ovdje znak je autonomije ovog mjesta pred cijelom Crkvom. Biskup čini da ovo mjesto postane, na međunarodnoj razini, autonomno. Odnosi sa Svetom Stolicom su vrlo dobri.
Što se tiče suradnje s općinom, kada sam došao ovdje, prije četiri godine, primio nas je gradonačelnik, zajedno sa župnikom, i primio nas je jako dobro. U ove četiri godine, koliko vidim, postupno se nastoji učiniti najbolje moguće za mjesto Međugorje – obnavljaju se ceste, pokušavaju se napraviti parkirališta, što nije lako, jer se sve razvilo u nekoliko godina, a „u nekoliko godina“ znači da se ponekad nije imalo dovoljno kapaciteta da se uredi ono što je tako brzo raslo. No, vidim da se malo-pomalo uređuju mnoge stvari. Imamo dobre odnose, što se mene tiče i što se tiče župe.
Smatrate li da Međugorje može postati službeno jedno od velikih svjetskih marijanskih svetišta poput Lurda ili Fatime?
Međugorje je župa. Ono je svetište «de facto». Dakle, iz Svete Stolice nam svi šalju dokumente kao da je svetište, ali to je župa. A duhovnost koju ovdje imamo je potpuno župna duhovnost: Djevica Marija – krunica, sveta Misa, klanjanje, ispovijed… sve su to stvari koje postoje u svakoj župi.
Ali što se dogodilo? Nešto nevjerojatno – i to je budućnost u koju ulazimo. Ljudi koji dolaze ovdje, kada se vrate u svoju župu, traže od župnika molitvu krunicu prije Mise, klanjanje nakon Mise i da se ispovijedaju. A ove inicijative i te centre nazivaju “međugorski centri” ili ih nazivaju “centri Kraljice Mira”, kao u Međugorju. I stotine takvih centara se osnivaju diljem svijeta. Evo kamo idemo. A sve to ipak ostaje unutar župe. Dakle, duhovnost ovog mjesta je duboko župna duhovnost, utemeljena na Isusu Kristu i na Mariji koja nas vodi susretu s Isusom. I stoga, kao što sam rekao prije, slijedi ispovijed i promjena života. To se sada događa u cijelom svijetu.
Međugorje je župa, ali je «de facto» svetište, a svetište znači sveto mjesto gdje ljudi mogu susresti Gospodina. I ovo je doista sveto mjesto gdje ljudi koji slobodno dolaze susreću Gospodina.
Kako vidite budućnost Međugorja u kontekstu Crkve i svijeta? Koja bi bila Vaša osobna poruka vjernicima i hodočasnicima koji ovdje dolaze tražiti mir i obraćenje?
Ono na što sam ranije ukazivao: ova duhovnost, koja je duboko župna, širi se, ne s naše strane, već spontano i širi se po cijelom svijetu. Toliko da su u nekim krajevima osnovane i udruge: cijela Latinska Amerika, na primjer, Srednja Amerika i Španjolska osnovale su udrugu međugorskih centara, centara ‘Marije Kraljice Mira’ i okupljaju se. Imaju čak i međunarodne kongrese jednom godišnje. Posljednji je bio u Madridu, pretposljednji u Kolumbiji, zatim jedan u Srednjoj Americi, u Panami i svaki put sudjeluju stotine predstavnika iz različitih zemalja. Sada se organiziraju i za zemlje engleskog govornog područja i sve te udruge dolaze od njih (od hodočasnika, op.a.). A mi šaljemo župnika ili druge delegate koji ih posjećuju kako bi im dali sigurnost i hrabrost u ovoj duhovnosti, jer ovdje se ide prema budućnosti.
Ovdje ljudi dolaze, dolaze bez reklame, bez sponzora. Dolaze, a zašto dolaze? Dobar glas se širi i dolaze rado. Dolaze kako bi se obnovili. U toj obnovi, na mjestu duhovne sigurnosti i mira, obnavlja se i Crkva. A to je duboka suradnja s onim što Crkva posljednjih godina naziva novom evangelizacijom.
Izvor: Brotnjo.info
