Cvjetnica nas uvijek vodi pred dva oprečna prizora: prizor Isusova ulaska u Jeruzalem, gdje je prisutno mnoštvo prostiralo pred njim svoje haljine i grane kličući „Hosana Sinu Davidovu!“, a potom prizor pred Pilatom gdje slušamo povike: „Raspni ga!“ Liturgija Nedjelje Muke Gospodnje spaja trijumfalni ulazak u Jeruzalem i ponižavajući izlazak na Golgotu. I danas se pitamo što se to dogodilo s Isusom, ali i što se događa s nama. Što nam njegova muka govori o našoj prevrtljivoj naravi, našoj savjesti, našim ranama i strahovima? U Kristovoj muci otkriva se istovremeno nešto strašno i nešto predivno. Strašna je dubina našega grijeha, ali je predivna veličina Božje ljubavi koja ide do kraja.
Zato bih želio zajedno s vama zaustaviti pogled na nekoliko ključnih trenutaka koji nam se danas snažno nameću u svjetlu Matejeva izvješća o Kristovoj muci. Ponajprije ćemo razmatrati težinu grijeha koji se razotkriva u licima izdaje i mržnje. Zatim ćemo promišljati o Božjemu sudu i pravednosti jer križ nam pokazuje da Bog grijeh ne uzima olako, ali i da svoju pravednost ostvaruje stavljajući na Sina teret naših krivnji. Potom ćemo razmatrati o ljubavi koju je Bog izlio na nas „dok smo još bili grešnici“. Ta ljubav nije čekala da postanemo bolji, nego nas je potražila upravo u našim padovima. Na kraju, zaustavit ćemo se pred pozivom na nasljedovanje križa u svakodnevici razmišljajući što znači baš danas i ovdje ponijeti svoj križ s Kristom, u obitelji, na poslu, u našim odnosima i u ovoj zajednici vjernika.
1. Težina grijeha
U Matejevu izvještaju o Muci vidimo čitav spektar grijeha: Judinu pohlepu, strah učenika koji bježe, Pilatovu neodlučnost, mržnju i sljepoću mnoštva, ruganje vojnika, ravnodušnost prolaznika. U svim tim licima prepoznajemo lice grijeha: grijeh nije ideja, nego rana koja razara odnose, ubija povjerenje, gasi ljubav.
Kada Isus pod križem pada na zemlju, kada ga bičuju, krune trnjem, pljuju, kada viču: „Neka se spasi, ako je Sin Božji!“ tu se razotkriva da grijeh zapravo vodi do odbacivanja Boga koji je sama ljubav, nježnost i milosrđe. Križ je ozbiljno Božje ogledalo u kojemu se razotkriva naša sebična narav, naš strah od istine, oholost koja ne trpi Boga, ravnodušnost koja „pere ruke“. Na Kalvariji ne možemo reći: „To se mene ne tiče.“ Tamo visi Onaj koji nosi posljedice mojega i tvojega grijeha.
Možda smo se navikli na grijeh, naučili ga relativizirati riječima: „Svi to rade… nije to tako strašno… ima gorih.“ Cvjetnica razbija iluziju naše postojanosti u dobru. Isti ljudi koji danas mašu granama, sutra viču: „Raspni ga!“ Koliko puta se i u nama preokrene raspoloženje srca? Danas „Hosana!“, sutra praktični zaborav Boga. Kristova nas muka poziva na ozbiljno ispitivanje savjesti. Valja nam se pitati koji konkretni grijesi stoje iza mojega „Raspni ga!“. Što to uporno opravdavam, guram pod tepih, skrivam od Boga i od sebe? Kakvim se interesima dam voditi?
2. Božji sud i pravednost
Muka nam jasno govori da Bog ne relativizira grijeh. Da je grijeh nešto „nevažno“, Krist ne bi bio predan, bičevan i razapet. Kristov je križ Božji sud nad grijehom, on je njegova cijena, njegova težina, njegova smrtonosna ozbiljnost. No taj sud se izriče na čudesan način: ne putem uništenja grešnika, nego smrću jedinog Pravednika.
Isus koji je bez grijeha stoji pred lažnim optužbama, pred nepravednom osudom – i šuti. On, Nevini, prihvaća kaznu krivih. Božja pravednost se izvršava, ali tako da naš grijeh biva razobličen, osuđen i stavljen na Kristova ramena. Na Kalvariji se susreću Božja pravednost i Božje milosrđe. Istina o grijehu biva izrečena do kraja, ali zato da bismo bili spašeni, a ne poniženi.
Možda u sebi nosimo grijehe za koje mislimo da nema oproštenja, situacije koje nas tište. Cvjetnica nas želi odvesti od površne pobožnosti prema sakramentu pomirenja. Tko danas sluša Muku, a ne želi u istini i skrušenosti doći u ispovjedaonicu, još nije razumio što znači da je Krist „naše grijehe ponio na drvo“ (usp. 1Pt 2, 24). Na početku ovoga Velikog tjedna Gospodin nas tiho, ali ozbiljno poziva: „Ne boj se. Daj mi ono što te najviše muči.“
3. Božja ljubav „dok smo još grešnici“
Najdublje otajstvo današnje liturgije ipak ne predstavlja težina grijeha, nego ljubav koja ide do kraja. Isus ne umire za savršene, nego za one koji ga izdaju, ostavljaju, razapinju. U Getsemanskome vrtu učenici spavaju. Nešto kasnije Petar se zaklinje da ne poznaje Isusa, Juda ga izdaje poljupcem. Pa ipak, Isus ide naprijed putem križa. Ne povlači svoju ljubav.
To mijenja način na koji smo pozvani promatrati i sami sebe. Toliko puta dopuštamo da nas definiraju naši padovi, tuđe riječi, neuspjesi. Križ pak govori da naš pravi identitet nije „promašaj“ ili „neuspjeh“. Svatko je od nas ljubljeno dijete nebeskoga Oca, vrijedno krvi vječnoga Sina. Krist ne umire zato što smo već vrijedni, nego nas čini vrijednima svojom žrtvom. Na Golgoti Bog izgovara svoje konačno „da“ čovjeku.
Isus u Muci moli za svoje mučitelje, šuti pred uvredama, ne vraća zlo za zlo, ostaje vjeran Ocu do posljednjega daha. To je ljubav do kraja, ljubav koja ostaje i kad ništa ne dobiva zauzvrat, ljubav koja zaustavlja spiralu osvete i mržnje.
Ta ljubav ne dopušta nam govoriti u množini jer Isus nije umro za apstraktno čovječanstvo i bezlični svijet, za grešnike „općenito“. Umro je za svakoga od nas. Da je Krist trebao otkupiti samo jednoga čovjeka, svejedno bi bio razapet. Da je bilo tko od nas jedini koji ga je izdao, zanijekao, napustio, on bi svejedno išao na Golgotu.
Njegove ruke nisu probodene nečim općim, nego ljudskom nevjernošću. Njegovo čelo nije okrunjeno trnjem opće slabosti, nego mojom i tvojom ohološću, mojom i tvojom tvrdoćom srca. I zato križ nije samo povijesni događaj. On je duboko osobni događaj.
Pred križem Kristovim ne možemo ostati neutralni. Ili ćemo reći: „Gospodine, hvala Ti za ljubav kojom si me ljubio i Krv svoju prolio“ ili ćemo se okrenuti i otići kao da se to nas ne tiče. Ali ako čije srce barem na trenutak shvati da je Kristova krv za nj prolivena, tada više ništa ne može ostati isto jer ljubav koja ide do kraja traži odgovor.
4. Poziv na nasljedovanje križa
Muka Gospodnja nije samo davni događaj koji promatramo iz daljine. Ona je put koji smo pozvani nasljedovati. Isus kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16, 24). To znači prihvatiti da ljubav bez žrtve ne postoji.
Cvjetnica nas zato stavlja pred vrlo konkretno pitanje: „Želim li ući u Veliki tjedan kao netko tko Isusa promatra izvana, ili kao onaj koji ga slijedi?“ Križ traži odluku i promjenu konkretnih stvari. Traži: praštanje onima koji su nas povrijedili, makar nam se čini da to ne zaslužuju; vjernost u braku, obitelji, zvanju i onda kad je to teško i bez priznanja; poštenje u poslu, upravljanju novcem, u odnosima, makar nas to koštalo; hrabro i mirno svjedočenje vjere u okruženju koje se križa srami.
Nositi svoj križ ne znači tražiti patnju, nego prihvatiti da će svaka istinska ljubav imati oblik odricanja, tihe vjernosti, neshvaćenosti. Ako to živimo s Kristom, naš križ prestaje biti samo teret i postaje put spasenja, za nas i za one koji su nam povjereni.
Na kraju, dok u srcu još odjekuju riječi Muke, zaustavimo se na trima kratkim pogledima.
Pogled prema križu. U tišini recimo u sebi: „Gospodine, ovo je moj grijeh i Tvoja ljubav.“ Stavi pod taj križ sve čega se sramiš, što te muči, čega se bojiš. On je već sve uzeo na sebe.
Pogled u svoje srce. Iskreno se zapitajmo što danas trebamo položiti pred Kristov križ? Kojega se konkretnoga grijeha, navike, odnosa trebamo odreći? Možda je to hladnoća, ogorčenost, neka ovisnost, nepraštanje, ravnodušnost prema Bogu. Neka svatko donese odluku da će učiniti prvi korak: ispovjediti se, prekinuti s grijehom, ispraviti nepravdu.
Pogled naprijed. Zamolimo Gospodina da nas u Veliki tjedan koji je pred nama pošalje kao ljude križa: ponizne, pomirene, spremne trpjeti iz ljubavi. Neka vaš dom, posao, škola, župa postanu mjesta gdje se nastavlja Kristova muka, ali i gdje se očituje njegova ljubav.
Gospodine Isuse, Kralju koji danas ulaziš u Jeruzalem i spremno ideš prema Golgoti, pokaži nam ozbiljnost našega grijeha i veličinu svoje ljubavi. Ti koji si ponio naše grijehe na drvo, izliječi naše rane, probudi u nama istinsko kajanje i daruj nam novu poslušnost Ocu. Daj da iz ovoga slavlja Cvjetnice izađemo odlučniji umrijeti grijehu i živjeti za pravednost: u našim obiteljima, na radnim mjestima, u svojoj župnoj zajednici. Marijo, Majko pod križem, nauči nas ostati uz Isusa kad križ postane težak. Daj da budemo narod koji ne bježi od križa jer zna da iza njega stoji Uskrs i neka nas milost ovoga Velikoga tjedna prati svaki dan našega života.
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija
