Jedan od visokopozicioniranih Hrvata u Vatikanu je nadbiskup mons. Nikola Eterović, sadašnji apostolski nuncij Svete Stolice u Njemačkoj, koji je u vrijeme priznanja Hrvatske radio u Državnom tajništvu Svete Stolice za odnose s državama te je kroz susrete s papom Ivanom Pavlom II. i „vatikanskom vladom“ bio u samom središtu zbivanja oko priznanja Hrvatske i Slovenije. Koje je, kao što se zna, Sveta Stolica priznala prije svih ostalih država.
O tome smo, kao svjedokom vremena i jednim od najzaslužnijih Hrvata za formiranje politike Vatikana o priznanju Hrvatske, razgovarali s mons. Eterovićem povodom 30. obljetnice priznanja Hrvatske, a on u ovom intervjuu otkriva mnoštvo nepoznatih detalja toga, kako sam veli, „zgusnuta povijesnog vremena“.
- Kad je Sveta Stolica počela podupirati međunarodno priznanje Republike Hrvatske i zašto?
Očuvanje i promicanje mira, jedan je od prioritet Svete Stolice u međunarodnoj zajednici. Proces raspada SFR Jugoslavije brinuo je i Svetu Stolicu, tim više što je bio povezan s nasiljem i sukobima. Neuspjeh prijedloga za konfederalni ustroj države pojačao je uvjerenje da treba pristupiti međunarodnom priznanju bivših jugoslavenski republika, koje su u ostalom to pravo imale i po ustavu SFR Jugoslavije iz 1974. godine. Osim toga na referendumu je velika većina građana Slovenije i Hrvatske glasala za samostalnost. Čašu strpljenja je prelilo otvoreno vojno djelovanje tzv. Jugoslavenska narodne armije, prvo u Sloveniji te poslije, daleko duže i snažnije, u Hrvatskoj. Sveta Stolica je smatrala da se nijedna opcija za budućnost jugoslavenskih republike ne može nametnuti silom, te da treba poštivati volju naroda na samoopredjeljenje. Aktivnije sudjelovanje Svete Stolice oko međunarodnog priznavanja Slovenije i Hrvatske započelo je u jesen 1991., usporedo s neprihvatljivim vojnim osvajanjima i razaranjima tzv. JNA.
- Je li vatikanska diplomacija, na čelu koje je tada bio Jean-Louis Tauran, imala ikakvih rezervi prema hrvatskoj samostalnosti?
Imao sam čast surađivati s nadbiskupom Jean-Louis Tauranom koji je bio Tajnik za odnose s državama, to jest svojevrsni Ministar vanjskih poslova Svete Stolice. Ranije je bio predstavnik Svete Stolice pri KESS-u, Konferenciji za suradnju i sigurnost u Europi, te je bio vrstan poznavatelj načela međunarodnoga prava sažetim u Helsinškom završnom dokumentu. Slovo i duh tog dokumenta, koji je među inim bila potpisala i SFR Jugoslavija, nastojao je primjenjivati i u slučaju jugoslavenske krize, kao što su ne mijenjanje granica upotrebom sile, poštivanje volje naroda da slobodno bira i razvija svoj politički, društveni, gospodarski i kulturni sustav kao i pravo da donosi svoje zakone i propise.
Često je naglašavao da je važno internacionalizirati krizne situacije u svijetu, posebno preko masmedija, kako bi ljudi bili upoznati s ratnim tragedijama te činili pozitivan pritisak na političare. Tako će biti potaknuti na traženje mirnih rješenja. Osim toga, ponavljao je, nije dovoljno da jedan narod ima pravo na samostalnost, nego je potrebno da to pravo podržava barem neki subjekt međunarodnog prava u okviru međunarodne zajednice kako bi ga ona prihvatila.
Hrvatskim političarima je preporučao da poštuju dosljedno načela međunarodnog prava u ratu i u miru, jer im određene nesklone sile gledaju svaku sitnicu, kao što bi rekli narodnim jezikom traže dlaku u jajetu.
- Tko je i što je najviše utjecalo na stav Svete Stolice i pape Ivana Pavla II. o potrebi priznavanja Hrvatske i Slovenije?
Sveta Stolica je bila dobro obaviještena o stanju u Hrvatskoj i u drugim jugoslavenskim Republikama. To treba zahvaliti u prvom redu hrvatskim biskupima na čeku s blagopokojnim zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Kuharićem. Biskupi iz ratom zahvaćenih područja su izvještavali Svetu Stolicu o dramatičnim događajima na primjer u Đakovačkoj, Šibenskoj, Dubrovačkoj i drugim biskupijama. Predsjednik Republike Hrvatske sastao se tijekom 1991. dva puta sa Svetim ocem Ivanom Pavlom II., 25. svibnja i 3. listopada. Nadbiskup Jean-Louis Tauran je posjetio Zagreb 5. i 6. kolovoza, te Beograd 8. kolovoza 1991. godine. Sreo je crkvene velikodostojnike i razne političare. Vratio se u Vatikan u uvjerenju da se Jugoslavija nalazi u stanju dezintegracije te da treba pronaći mjerodavna rješenja za pojedine republike koje su u međuvremenu izrazile želju za nezavisnošću. Na tu novonastalu situaciju trebalo je primijeniti načela međunarodnog prava. Uz poštivanje volje suverenih naroda, napadi tzv. Jugoslavenske narodne armije koje su podržavale paravojne srpske postrojbe pospješili su angažman Svete Stolice i njezino nastojanje da se međunarodnim priznavanjem Slovenije i Hrvatske zaustavi rat. Ta je odluka bila ispravna, kako je pokazao slijed događaja. Nakon priznavanja Hrvatske nije bilo više opsežnih vojnih akcija na njezinom teritoriju i zato jer bi tada bilo jasno da se radi o agresiji na jednu suverenu, međunarodno priznatu državu. Prema Svetoj Stolici, ista načela su vrijedila i za druge jugoslavenske republike koje su htjele postići samostalnost, uz poštivanje uvjeta koje je među inim bila odredila i Europska unija.
- Je li Vatikan u diplomatskim kontaktima utjecao na zapadne zemlje da priznaju Hrvatsku?
Sveta Stolica je bila uvjerena u ispravnost stava u svezi priznavanja jugoslavenskih republika koje su ostvarile uvjete za to. U tome je primjenjivala načela međunarodnoga prava te je o tome razgovarala i s drugim državama, posebno Europe i u Amerike. U tome je imala razumijevanje posebno Savezne Republike Njemačke. Sveta Stolica je nastojala stvoriti međunarodni konsenzus o priznanju. S tim u svezi je važan Memorandum koji je Državni tajnik Svete Stolice kard. Angelo Sodano uručio veleposlanicima zemalja KESS-a 26. studenoga 1991., akreditiranim pri Svetoj Stolici, u kojem su označeni (argumenti) razlozi zbog koji treba što prije, prići priznavanju Hrvatske i Slovenije. Među tim veleposlanicima je bio i onaj jugoslavenski. Prema tome Sveta Stolica javno je zastupala svoje stavove. Ona nije improvizirala nego se temeljila na načelima međunarodnog prava. Sveta Stolica je na to bila osjetljiva i zbog moralnih i etičkih načela koja zastupa u okviru međunarodne zajednice.
- Zašto je Sveta Stolica priznala Hrvatsku dva dana prije nego što su to učinile članice tadašnje Europske zajednice?
Sveta Stolica nije članica Europske zajednice odnosno Unije. To je htjela pokazati i priznanjem Slovenije i Hrvatske prije spomenutih država. Uostalom, ona je već bila najavila ta priznanje službenim priopćenjem 20. prosinca 1991. Osim toga, Sveta Stolica tom je odlukom pokazala da ne postoje dvojbe etičke naravi u svezi spomenutih priznanja na kojima su određene zemlje EZ-a do zadnjega inzistirale.
- Vi ste u to vrijeme bili u Državnom tajništvu Svete Stolice za odnose s državama, jeste li imali kontakte s hrvatskim državnim vodstvom i kako su se oni odvijali?
Redovite odnose sam imao s veleposlanicima Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici kao, uostalom, s veleposlanicima drugih država, posebno Srednje i Istočne Europe za koje sam bio zadužen. Hrvatske političare sam redovito sretao kada bi dolazili u Vatikan na susret sa Svetim Ocem. Često sam sudjelovao u tim razgovorima kao prevoditelj.
- Kakvi su bili vaši odnosi s papom Ivanom Pavlom II. i jeste li s njime razgovarali o tadašnjem stanju u Hrvatskoj?
U Državnom tajništvu Svete Stolice radio sam gotovo deset godina. Među inim sam bio zadužen i za Republiku Poljsku. Budući da je Papa Ivan Pavao II. posebno slijedio bivše komunističke zemlje, imao sam prigode blisko surađivati s njim. Očito je da smo razgovarali i o stanju u Hrvatskoj i u drugim bivšim jugoslavenskim republikama.
- Ako ste bili u prilici izraziti Svetom Ocu i J. L. Tauranu svoj stav o priznanju Hrvatske, može li se znati što ste im sugerirali?
Moja je dužnost bila što objektivnije prikazivati stanje u Hrvatskoj i u drugim zemljama za koje sam bio zadužen. Što se tiče Republike Hrvatske dobivao sam obilnu dokumentaciju od pojedinih biskupa. Sjećam se posebno dirljivih susreta s nadbiskupom Marinom Srakićem, nadbiskupom Đakovačko-Osječkim u miru, koji je izvještavao Svetu Stolicu o strahotama na području svoje biskupije, u Vukovaru i u ostalim gradovima i mjestima Istočne Slavonije.
Jasno sam izražavao i svoje stavove kada je trebalo, kada su to tražili poglavari. Oni se u biti nisu razlikovali od službenih stavova Svete Stolice. Sjećam se jednoga važnog susreta u prisutnosti Pape Ivana Pavla II. Jedan od sudionika je izrazio mišljenje da ne bi trebalo žuriti s priznanjem pojedinih republika nego da bi trebalo čekati dok se ne pronađe cjelovito rješenje za zemlje jugoslavenskog prostora. Obrazložio sam da taj logički stav ima svoje manjkavosti, jer projugoslavenske strane nisu pokazale dovoljno interesa za mirno rješenje problema, dok u isto vrijeme nastavljaju s vojnom agresijom na teritorij Hrvatske. Ne može se silom prisiliti jedan narod za živi u državi u kojoj to ne želi i čija vojska ratuje protiv njega. Priznanje bi međutim zaustavilo rad i stvorilo uvjete za pravedni mir. Ovim sam stavom izražavao mišljenje većine prisutnih crkvenih velikodostojnika.
- Kakav ste imali odnos s predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji Vas je 1995. odlikovao Redom kneza Branimira s ogrlicom za osobite zasluge u promicanju međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske i njezinih odnosa s drugim državama?
Upoznao sam predsjednika dr. Franu Tuđmana u Rimu 25. svibnja 1991. kada je prvi put posjetio papu Ivana Pavla II. Bio sam prevoditelj na tome i na drugim njihovim susretima u Vatikanu i u Hrvatskoj do 1999. kada me je Sveti Otac Ivan Pavao II. imenovao Apostolskim nuncijem u Ukrajini. Sudjelovao sam u organizaciji prvog, uspješnog Apostolskog pohoda svetoga Ivana Pavla II. u Zagreb. Vjerojatno je to razlog zbog kojega sam dobio spomenuto odlikovanje. Taj posjet Rimskoga biskupa Hrvatskoj, dok je trećina njezinog teritorija još uvijek bila okupirana, ostao je u srcima svih građana domovine. Papa Ivan Pavao II je često pozdravljao hrvatske hodočasnike u Rimu riječima: „Papa vas voli“. Tijekom boravka u Zagrebu se uvjerio da i Hrvati njega vole. Moramo zahvaliti Božjoj providnosti da smo imali tako velikog Papu u to presudno vrijeme, koje možemo nazvati „zgusnutom poviješću“ kada su se u kratkom vremenskom razdoblju događale presudni događaji i donosile dalekosežne odluke. Sveti Ivan Pavao II. nam je bio blizak kada je bilo najpotrebnije. Uvjeren sam da nas on svojom molitvom prati i sada te da zaziva i na nas obilje Božjega blagoslova.
