“Sjećanje na važne obljetnice iz života pojedinca i različitih ljudskih zajednica vrlo je važan dio kulture općenito i u praksi je posvuda u svijetu. Takvo sjećanje pokazatelj je životne, duhovne i psihološke povezanosti s prošlim vremenima, ljudima i događajima. I osim što se živa generacija sjeća, u takvim prigodama ljudi iskazuju također izraze zahvalnosti braći i sestrama koji su ovom zemljom prolazili prije njih. A kad sve to čine kršćanski vjernici, dok se pridružuju dugoj povorci zahvalnih ljudi i njeguju kulturu sjećanja, oni također upućuju svoje osobne molitve pred lice svemogućega Boga. Isto tako, kršćani se i kao zajednica vjernika okupljaju na misnim slavljima, prvenstveno u molitvi za pokojnu braću i sestre te ih s povjerenjem i ponizno preporučuju milosrdnom Gospodinu sa željom da ih nagradi za svako njihovo dobro djelo koje su učinili i za svaku lijepu riječ koju su izgovorili. I s jednakom poniznošću i povjerenjem u takvim prigodama zazivaju isto Božje milosrđe, da im oprosti sve njihove slabosti i grijehe, da Bog svojom ljubavlju zaboravi bol koju su po grešnim činima nanijeli svom nebeskom Stvoritelju, da izliječi ljagu kojom su ugrozili svoje dostojanstvo slike Božje te da ozdravi svaku duhovnu ranu koju su prouzročili i obriše svaku suzu koju su izazvali na licima drugih ljudi.
Kultura sjećanja i kršćanska molitva
U skladu s već ustaljenom tradicijom, početkom travnja obilježava se obljetnica osnutka Hrvatskoga vijeća obrane, a ove godine je njegova 33. godišnjica. U isto vrijeme je također 20. obljetnica Prve pješačke pukovnije Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Njegujući kulturu sjećanja na vrijeme nastanka Hrvatskoga vijeća obrane i na pokojnu braću i sestre, njihovi zahvalni nasljednici su tijekom proteklih dana na čak 44 mjesta po cijeloj Bosni i Hercegovini položili cvijeće na spomen-obilježjima. Činili su to sa sviješću da je već u imenu svakoga spomenika ugrađena njegova narav da bude spomen, to jest da pamti. Stoga zaslužuju priznanje i zahvalnost svi koji su sudjelovali u tom pothvatu, organizirali ga i izveli, kao i oni koji su to činili svih prošlih godina.
Na svim spomenutim mjestima, osim njegovanja kulture sjećanja, izrečene su i kršćanske molitve, u čemu su sudjelovali vojni kapelani i drugi svećenici te stoga i njima velika hvala za svaku molitvu, dobrotu i duhovnu utjehu koju su iskazali članovima obitelji pokojnih branitelja, njihovoj rodbini i prijateljima.
U dugom nizu ovogodišnjih pohoda spomenicima i grobovima te polaganja spomen-vijenaca i ostavljanja zapaljenih svijeća pred njima, za danas su organizatori predvidjeli posljednju postaju u Mostaru. Tako je, nakon što je izvršeno svečano postrojavanje u jutarnjim satima, kao znak ljudskoga sjećanja i izricanja molitve za pokojne, slično kao i na svim ostalim mjestima, poslijepodne učinjeno pred spomenikom u središtu ovoga grada. I evo nas na kraju toga niza sjećanja i molitava na euharistijskom slavlju s nakanom da, s ostalim Kristovim vjernicima, molimo da sukobi u Bosni i Hercegovini s kraja prošloga stoljeća budu škola u kojoj će svi naučiti kako se nešto slično nikada ne smije ponoviti. Neka budu zauvijek posljednji! Za to molimo! Molimo i za pokojnu braću i sestre, a to su sve žrtve prošloga rata. Molimo za uzajamni oprost i jačanje povjerenja među ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini, za svačije duhovno pročišćenje pamćenja i posvemašnje oslobođenje od zlopamćenja, za mir i slogu.
Simbolika svijeće i njezine svjetlosti
Za ispravno vjerničko razumijevanje kršćanskoga načina pamćenja osobito je važna poruka simbola svijeće i njezine svjetlosti. Ona svojim treperenjem naznačuje život koji traje, a svojom svjetlošću ukazuje na plemenitost kojom dobri ljudi svojim životom, osobito u razdobljima tmina i mraka, osvjetljavaju životno putovanje.
Zahvaljujemo Božjoj providnosti što nam je, po rasporedu biblijskih čitanja, za ovo euharistijsko slavlje predvidjela odlomak iz Ivanova evanđelja u kojemu Isus sebe samoga predstavlja kao svjetlost svijeta (usp. Iv 8,12-20), čiji bismo mi trebali biti vidljiv i prepoznatljiv odbljesak u ovom svijetu. Pri tome moramo biti svjesni da Isus, iako se izravno obraćao ljudima svoga vremena, zapravo govori svakom čovjeku, svakom vremenu, svakoj kulturi sjećanja, svakoj napasti zlopamćenja, svakoj komemoraciji. Svima i uvijek jednako!
Tema svjetlosti vrlo često je prisutna na biblijskim stranicama. U obraćanju Boga ljudima ona prožima cijelu objavu od početka svijeta, na način da Bog, nakon stvaranja neba i zemlje, svoj prvi čin ljubavi izražava riječima: “Neka bude svjetlost!” (Post 1,3).
Prema Božjemu sudu, zapisanom već na prvoj stranici Svetoga pisma, svjetlost je dobra te ju Bog rastavlja od tame (usp. Post 1,4). Svjetlost je Božje stvorenje, ali je i znak koji na vidljiv način simbolički označava Boga samoga. Ona je odsjaj njegove slave. Na simboličkoj razini govora svjetlost naznačuje samu Božju bit i Božja mudrost biva nazvana njezinim odrazom. Odnosno, Božja mudrost je “odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjega, i slika dobrote njegove” (Mudr 7,26).
Svjetlost i tmina u biblijskom govoru na razini poruke ljudima imaju različita značenja u moralnom smislu. Svjetlo naznačuje usklađenost s Božjim pravilima, život, radost i dobrotu, a tama njihovu suprotnost.
U mnoštvu načina, kojima je govorio po prorocima i hrabrio narod na putu posvećenja, Bog je najavio i obećao budući dolazak svoje svjetlosti u dan kad bude volja Božja. U taj će dan, kaže prorok Izaija, narod koji je u tmini hodio vidjeti veliku svjetlost (usp. Iz 9,1). Po toj svjetlosti će Božji zakon svijetliti ljudima, a Božji sluga će biti svjetlo svim narodima.
Božja mudrost i Božja prisutnost
Ono što je bilo rečeno i obećano po proroku Izaiji ispunilo se Isusovim rođenjem, odnosno njegovim početkom propovijedanja. Tu istinu, preuzimajući doslovce Prorokove riječi, evanđelist Matej tumači: “Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu” (Mt 4,16). I upravo zato se taj Izaijin odlomak naviješta u božićnoj noći, a na osnovi toga biblijskog rječnika Isus je u tekstu Vjerovanja nazvan: Svjetlo od Svjetla i pravi Bog od pravoga Boga.
U simboličkom govoru objave Božje svjetlost naznačuje Božju mudrost i Božju prisutnost. U skladu s tim naukom Isus u današnjem odlomku iz evanđelja, koji opisuje jednu njegovu raspravu s farizejima, za sebe kaže: “Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života” (Iv 8,12). Tako objavljuje svoje dostojanstvo Svjetlosti i svoje poslanje prosvjetljivanja.
Isusovo je dostojanstvo u tomu da je Svjetlost, to jest Bog, a njegovo je poslanje pozivati sve ljude da njega slijede, da se ponašaju u skladu sa Svjetlošću i da tako kroz zemaljski život hode prema vječnomu. Naime, kaže Isus: “Tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života” (Iv 8,12). Odnosno, na drugomu mjestu je za sebe rekao: “Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane” (Iv 12,46).
Odbljesak svjetlosti u svijetu
Isusovi učenici su pozvani biti sinovi i kćeri svjetlosti. To jest, nakon što smo prosvijetljeni naukom objave Božje i očišćeni krsnom milošću, naše je poslanje biti odbljesak Božje svjetlosti u svijetu, znak njegove prisutnosti, sredstvo njegova djelovanja i glas njegove poruke. Trebamo u moralnom smislu hoditi u svjetlosti da bismo bili prijatelji Boga koji je Svjetlost.
Ponašanje kršćana najbolji je pokazatelj kvalitete njihove vjere. U tom smislu, i u skladu s biblijskim simboličkim govorom, postaje jasna Isusova poruka kad je, tumačeći poslanje svojih učenika, govorio: “Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,14-16).”
Izvor: Vecernji.ba
