„Gdje su muškarci? Nema ih nigdje!“ prokomentirala je osamnaestogodišnja srednjoškolka Nika, sudjelujući u raspravi potaknutoj lektirom, Camusjevim Strancem. „Vrlo sam ponosna na muškarce koje mole na trgu! Molitva je vrlo moćna zaštita bilo koje zemlje. Sveti Josip zaštitnik je Hrvatske, a kada muškarci predvode molitvu, to pruža jako dobru sliku Hrvatske koju bi svi trebali nasljedovati“, rekla je Arcely Bhing, Filipinka koja već sedam godina s obitelji živi u Hrvatskoj, u intervjuu. Arcely je godinama živjela i radila u Egiptu, a potom sa suprugom Carlosom, profesionalnim nogometašem, u Bosni i Hercegovini, gdje su dobili sina. Za svoj su dom odabrali Hrvatsku zbog sigurnosti i slobode, jer tu u miru mogu živjeti svoju vjeru, kažu. Slušajući Arcely, koja je posvjedočila kako strankinjama u Egiptu baš nije bilo bajno s glede sigurnosti, zapitala sam se kako ona ne vidi toksični patrijarhat svugdje oko sebe u ovoj hrvatskoj kaljuži, kako sugeriraju.
Subota. Oko 7:45 Trg bana Jelačića pust je. Najavljen je protuprosvjed navijača pa je molitva sat ranije. Osam ujutro. Dok izlazim iz Müllera s novom vunenom kapom, molitva započinje. Desetak prosvjednika s transparentima utaborilo se između Bana i Sata. Red zamumuljenih policajaca, među kojima ima i policajki. Kod Gradske kavane nekoliko se stotina muškaraca, onako odokativno, spušta na koljena. Ima i žena, koje mole s njima. Do mene stoji mlada plavuša i tiho izgovara riječi molitve. Između svake desetice Gospine krunice pjeva se po jedna pjesma. Moli se, kao i uvijek, za mir, za obraćenje, da muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi vjeru, za prestanak pobačaja i otvorenost životu, za predbračnu čistoću i čednost u odijevanju, za autentične crkvene pastire, a posljednja desetica za umiruće i duše u čistilištu. Nekomu tko nije vjernik, neke od ovih nakane mogu zazvučati čudno, neke možda i ne razumije. Primjerice, riječ „čednost“ pomalo je starinski prijevod latinske „castitas“. Holandski majstor Hans Collaert Stariji 1510. prikazao je Čednost kao snažnu prsatu ženu s renesansnom frizurom i visoko podignutim ljiljanom, uz koju je roda. Trebalo bi možda pojasniti pojmove koji se pojavljuju u nakanama. Katoliku koji imalo poznaje Novi zavjet i katekizam, one su jasne i normalne. I protestanti su, premda se ne mole Mariji i svecima, podržali molitelje odnosno osudili prošlomjesečne upada prosvjednika pod maskama, stranih državljana, u prostor molitve. Kako molitva odmiče, prosvjednika biva više i cijelo vrijeme bubnjaju. Valjda, kako se molitva ne bi čula. Nose zastavu trans-pokreta. Poruke su umjerenije, manje agresivne no prije: „Nisam tražila. Mi nismo krive za vaše grijehe“, neke su od poruka.
Kad sljedbenici Krišne pjevaju i sviraju na Trgu, ne smeta im. Vjerojatno zato što pjevaju na hindskom ili sanskrtu, ne znam…“Hare Krišna, hare Krišna, Krišna Krišna, hare hare, hare Rama, hare Rama, Rama, Rama, Krišna Krišna.“ Znam napamet. Možda je stvar u tome što ovi ne spominju nerođene, vjeru, obitelj ni čednost. Ni na kojem jeziku.
Ispred prosvjednika policajci. Između molitelja i prosvjednika velik je prazan prostor, na kome nema gotovo nikoga. Oni tek čuju jedni druge. Ili ne čuju? Mislim da ne čuju, barem ne mentalno, ako su koncentrirani na svoju aktivnost.
„S 90 % toga što piše na transparentima prosvjednika složili bi se vjernici“, prokomentirala je poznanica, novinarka. Dok prosvjednici zamjeraju moliteljima mizoginiju, ugrožavanje ženskih prava i sloboda, iz crkvene hijerarhije došla je optužba za podjele. Oni izazivaju podjele u društvu koje je ionako podijeljeno, a katolici ne bi smjeli izazivati podjele. Ta izjava bila bi smiješna da nije besmislena. Svako iole slobodno, demokratsko, pluralno društvo podijeljeno je oko važnih pitanja. A ta podijeljenost ne znači da istine nema i da su svi u pravu…nego da je čovjeku prirodno tragati za istinom, i da mu to treba dopustiti. Suvremeni kanadski filozof Charles Taylor suvremena je demokratska društva nazvao „lotta continua“ tj. „neprestana borba“, ali ne šakama, nego idejama. Podjela nema jedino u totalitarnom jednoumlju. Kina i, trenutno, Nikaragva poprilično su nepodijeljene zemlje. A ako je netko samom svojom prisutnošću izazivao podjele, bio znak osporavan, i sam rekao da nije „došao donijeti mir nego mač“, to je Isus Krist. Od njega su odustajali jer su mu riječi bile previše „tvrde“ („Tko to može slušati?“ Iv 6, 60) a odlučili su ga maknuti jer „ako ga pustimo, svi će povjerovati u nj, pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod“ (Iv 11, 49). A i Kristov namjesnik, papa Franjo, ne zaostaje za Učiteljem u izazivanju podjela. Stvar je, zapravo, vječna; tko god je principijelan oko nečega i podigne moralnu ljestvicu, izazvat će simpatije i antipatije, odobravanje i protivljenje, dakle podjelu. U slučaju molitelji-prosvjednici radi se o razlici vrijednosnoga kozmosa u kojem obitavaju; jedni teže požrtvovnoj ljubavi, monogamnom braku, spolnosti u kojoj nema razdvajanja ljubavi od rađanja, vjeri i pobožnosti, a s drugi teže radikalnom individualizmu, produljivanju liste prava, slobodi s onu stranu dobra i zla, i samoodređenju bez granica. U oba je slučaja na djelu samoodređenje. I jedni i drugi imaju pravo javno očitovati svoja uvjerenja, propovijedati ih i širiti, po svim domaćim i međunarodnim konvencijama. „Ja se s vama ne slažem, ali ću do smrti braniti vaše pravo da svoje mišljenje iznosite!“ Tko god da je to rekao, objasnio je što je snošljivost. Tolerancija znači podnositi nekoga s kime se ne slažeš. I dopustiti mu da bude to što jest, da govori što smatra istinitim, javno. Pa i na Trgu; gdje drugdje?
Prava žena doista su važna. Baš koliko i prava muškaraca. Na nesreću, zanosna borba protiv mačizma dovela je do zaborava da muškarci, kao i žene, mogu biti dobri. Nenasilni ljudi, hrabri vođe, branitelji obespravljenih, kreativni udvarači, vjerni muževi i dobri očevi. Pa i pobožni vjernici. Pa i dobri ljubavnici. Sve je to ideal viteštva. Možda se zaboravilo da je vitez onaj tko služi ženi, gospodarici svoga srca…koja je najčešće nedostižna, ali nema veze, on svojim služenjem postaje plemenitiji. I koliko god Cervantes ismijao viteštvo kao nešto smiješno i nemoguće, volim vitezove. I poznajem mnoge žene koje ih vole. I mislim da nisu nemogući, barem donekle. Muškarci koji mole na trgu nastoje biti neka vrsta Božjih modernih vitezova. Oni javno i naglas izgovaraju što im je važno i u što vjeruju. I, naravno, za petama su im razne zmajske pojave.
Molitva traje pedeset i pet minuta. Nije baš lako provesti to vrijeme mirno, na hladnoći. Sve je prošlo mirno. Navijači se nisu pojavili. „Za muškarce nema sadržaja u Crkvi, ovo je možda put da se nešto izgradi“, rekao mi je informatičar Marko, poznanik koji dolazi moliti svake prve subote u mjesecu.
„Muškarci koji mole“, to zvuči skoro kao „Žene koje trče s vukovima“…ili, neki bi možda rekli, kao „Muškarci koji mrze žene“. U svakom slučaju, kao naslov bestselera, vjerojatno žestokoga kriminalističkog trilera. Zato se ih se valjda boje…i nastoje utišati molitvu. „Poručujem muškarcima da nastave, bez obzira na pokušaje zastrašivanja“, zaključila je Arcely Bhing tijekom intervjua.
