Premda je bila već polovica travnja, zima u Bavarskoj još nije pokazivala znake posustajanja. Štoviše, debeli snježni pokrivač pokrio je cijelu njemačku pokrajinu, a temperature su iz dana u dan bile sve niže. Približavao se Uskrs te 1927., a Josip (Joseph) i Marija (Maria) Ratzinger u svome toplome domu u Marktlu na Innu, čekali su prinovu u obitelji. i dan prije Uskrsa, 16. travnja 1927., na Veliku subotu rodio im se sin Joseph, koji će sedam desetljeća kasnije u Rimu stati na čelo Katoličke crkve.
U samome rođenju maloga Jospha, držalo se to od prvoga dana u krugu njegove obitelji, bilo je mnogo toga simboličkoga. Rođen je, naime, u predvečerje Uskrsa i kršten svega četiri sata nakon rođenja. Budući da je vani bilo mnogo snijega i velika hladnoća (što za Bavarsku nije iznimka u to doba), starijega brata i sestru roditelji nisu pustili na Josephovo krštenje, bojeći se da se zbog velike zime ne razbole. Bili su tužni zbog toga što su morali ostati doma, dok su roditelji bili ponosni što će novorođenoga sina krstiti vodom posvećenom upravo u “uskrsnoj noći”, koja je u tada slavljena prije podne, pa je mali Joseph bio prvi krštenik koji je poliven novom vodom. U crkvi se, naime, upravo odvijalo posvećenje vode, kojom će se krstiti cijele godine, pa kada su roditelji donijeli tek rođeno dijete u crkvu, kršteno je upravo prigodom te liturgije koja je stvarni trenutak krštenja Crkve.
Bio je to već tada za sve značajan znak, a sam Ratzinger cijeloga je života bio ispunjen zahvalnošću što je na samome početku života na taj način bio uronjen u uskrsnu tajnu, što je bio očiti znak blagoslova.
No, mali Jospeh Marktl na Innu pamtit će kasnije cijeloga života uglavnom po toj priči, jer je njegova peteročlana obitelj, majka i otac te on s bratom i sestrom, živjela svega dvije godine. Roditelji su mu se kasno vjenčali, a otac kao bavarski žandar s činom običnog povjerenika, često je mijenjao mjesto boravka. Bio je skromno plaćen, pa se živjelo prilično skromno. Nije to bilo siromaštvo u pravom smislu riječi, ali se moralo štedjeti i živjeti skromno, što je ostavilo dubokoga traga u naravni i navikama Jospha Ratzingera, jer se samo kroz takav način života može osjetiti radost, koju bogatstvo ne može pružiti. Radovali su se, naime, kao djeca sitnicama i uvijek pokušavali učiniti nešto jedan za drugoga. I upravo je iz te financijske ograničenosti i skromnosti nastala solidarnost koja ih je duboko povezivala. Roditelji su se, da bi školovali svoju djecu, morali mnogo toga odricati, a djeca su osjećala i znala koliko im se daje i pokušala su to opravdati. Između njih rasla je velika radost i međusobna ljubav.
Svemu tome ozračju najviše je pridonosila majka, koja je zbog ratnih prilika pravila sapun, u čemu je bila vrlo spretna, kao i u kuhanju od oskudnih namirnica, koje je kao kuharica po zanimanju znala pripremiti s velikom maštom i spretnošću. Nekoliko oskudnih namirnica bile su joj dovoljne da maštovito i spretno pripremi svakoga dana ukusno i dobro jelo u zemlji u kojoj je već vladala glad. U Njemačkoj je u to doba vladala velika nezaposlenost, a njemačko su gospodarstvo opterećivale goleme ratne odštete, stranke su se sukobljavale i ti su sukobi zavađali ljude, dok su bolesti pustošile njemačke obitelji.
