Došli smo do četvrte nedjelje Došašća. Svijeće su upaljene. Vrijeme je gotovo na izmaku. A srce — kao da je tek sada u potpunosti budno. I upravo u ovom posljednjem tjednu prije Božića čovjek često osjeti nešto neočekivano: laganu napetost, umor od čekanja, strah od neizvjesnosti,pitanje koje se ne izgovara naglas: hoće li Bog doći baš meni — ovakvom kakav jesam?
Ovo je nedjelja u kojoj se ne pita više mnogo, nego se odlučuje. Hoće li srce otvoriti vrata ili će ih ostaviti napola zatvorenima, s lancem straha i nepovjerenja? Zato nam Božja riječ danas pred oči stavlja dva lika
i dva načina stajanja pred Bogom kralja Ahaza koji ne želi znak i Josipa, koji u tišini traži put.
Između njih stoji jedna snažna istina: Bog dolazi. Ali čovjek mora dopustiti da Bog bude Bog.
Biblijski temelj – Znak koji se ne može izbjeći
Prorok Izaija dolazi kralju Ahazu s Božjim pozivom: „Zaišti znak od Gospodina.“ Ali Ahaz odbija. Ne zato što je ponizan, nego zato što se boji. Boji se Boga koji bi mogao poremetiti njegove planove. Boji se vjere koja bi od njega nešto tražila. Boji se istine koja obvezuje. I tada se događa nešto važno: Bog ne odustaje.
Ako čovjek ne želi znak — Bog ga ipak daje. „Evo, Djevica će začeti i roditi Sina.“
S druge strane Evanđelja stoji Josip. Ne kralj, nego tihi pravednik. Čovjek koji ne diže glas, ali nosi veliku unutarnju borbu. On želi biti pravedan, želi zaštititi Mariju, ali ne vidi rješenje. I tada Bog ne dolazi gromoglasno. Dolazi u snu. Dolazi riječju koja liječi: „Ne boj se, Josipe.“
To je Božji način. To je Božji tempo. Bog ne ulazi u život nasilno, nego riječju koja vraća mir.
Duhovna analiza – Dva lica u jednom srcu
U svakome od nas živi i Ahaz i Josip. Ahaz, koji se boji da će Bog tražiti previše. Josip, koji želi činiti dobro, ali ne razumije sve. Došašće ne skriva tu napetost. Ono je iznosi na svjetlo.
U ovom posljednjem tjednu Bog želi ući upravo u ono što je u nama neuredno i nedovršeno: u brige koje nosimo, u strahove za budućnost, u obiteljske težine, u odluke koje još nismo donijeli, u borbu između povjerenja i kontrole.
I tu došašće izgovara jednu od svojih najdubljih istina: Bog ne dolazi zato što smo spremni, nego da bismo postali spremni. Ne dolazi u savršene uvjete, nego u stvarnost kakva jest. Ne dolazi zato što sve razumijemo, nego da bismo Mu vjerovali.
Poziv na obraćenje – „Ne boj se“
Današnji poziv nije dramatičan. Ali je zahtjevan. Pusti Boga blizu. Ne umanjuj Njegovu riječ. Ne opravdavaj svoj strah. Ne zatvaraj vrata samo zato što ne vidiš cijelu sliku.
Josip je mogao ostati u tami svoje nesigurnosti. Mogao je izabrati sigurniji put. Mogao je reći: „Ovo je previše.“ Ali nije. On prihvaća Božju riječ ne zato što sve razumije, nego zato što vjeruje Onome koji govori.
I upravo se po toj tihoj poslušnosti ostvaruje najveće otajstvo spasenja.
Adventski čin – mala praksa za danas
Danas izgovori pred Bogom jedno konkretno: „Gospodine, ne bojim se.“ Čak i ako se još bojiš. Zapiši jedan svoj strah koji te udaljava od povjerenja. I ispod njega napiši: „Gospodine, ovo predajem Tebi.“ Pomoli se svetom Josipu za dar tihe vjere.
Večernja molitva: „Gospodine, daj da moj ‘da’ bude tih kao Josipov, ali čvrst kao Tvoja vjernost.“
Riječ nade
Četvrta svijeća gori. Svjetlo je najjače upravo onda kad se čini da je tama najgušća. Takav je i Bog. On ne kasni. On ne oklijeva. On ne odustaje. Ako je pronašao put do Nazareta, ako je pronašao Josipa u njegovoj tišini, ako je pronašao srce koje se bojalo i srce koje je povjerovalo — pronaći će put i do nas.
Ova nedjelja nam tiho govori: Bog dolazi — i ništa ga neće zaustaviti. Dolazi nenametljivo, ali sigurno. Dolazi kao Novorođeni Kralj. A srce koje Mu kaže: „Ne bojim se. Dođi.“
postaje Njegov dom.
