Rock ponekad nije pobuna, nego vapaj. James Hetfield nije samo glas Metallice, nego glas ranjenog djeteta koje je tražilo Boga u buci svijeta. Ova emisija nije o rocku, nego o Logosu koji čovjeka traži i onda kad čovjek ode daleko.
Postoje priče koje nisu priče o slavi, nego o rani. Postoje pjesme koje nisu pjesme o zabavi, nego o kriku. Postoje životi koji nisu uspjesi, nego pitanja. U ovoj emisiji ne govorimo o Jamesu Hetfieldu zato što je slavan, nego zato što je ranjen. Ne govorimo o Metallici zato što je velika, nego zato što je – pitanje. Ne govorimo o rocku zato da bismo mu se divili, nego da bismo razumjeli čovjeka koji u buci traži smisao.
Jer kršćanska vjera, ako je istinita, ne bježi od rane. Ne bježi od pitanja. Ne bježi od čovjeka.
Svijećnica – blagdan Svjetla i ključ emisije
Na današnji dan, kada se u eteru sluša 478. emisija kršćanskog rocka, Crkva slavi Prikazanje Gospodinovo – Svijećnicu. U Hramu starac Šimun uzima Dijete u naručje i izgovara riječi koje mijenjaju povijest: „Vidješe oči moje spasenje tvoje… svjetlost na prosvjetljenje naroda.“ (Lk 2,30–32)
To nije svjetlo reflektora. To nije svjetlo pozornice. To je svjetlo koje dolazi tiho – u ljudsku ranjivost, u šutnju svakodnevice, u pukotine srca. Tu počinje dominikanska istina ove emisije: Logos-Riječ, Smisao, Istina – ne dolazi kao spektakl. Logos dolazi kao Dijete. A Dijete će jednoga dana biti Raspeti. I Raspeti će uskrsnuti.
Rana koja rađa pitanje Boga
James Hetfield kao dječak gleda bolest i smrt svoje majke. U njegovu okruženju vlada uvjerenje da se svako liječenje odbija, jer bi medicinska pomoć bila izdaja vjere. Dijete gleda kako majka umire. U toj sobi ne umire samo majka. U toj sobi umire i povjerenje jednog djeteta. Dijete ne piše teološke rasprave. Dijete postavlja pitanje koje je jednostavno i razorno: Ako Bog postoji – zašto je šutio?
To pitanje nije bezbožno. To je biblijsko pitanje. Job ga nosi u kostima. Psalmi ga viču, izvikuju ga s krovova. Sam Isus ga izgovara na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46)
Zato ova emisija ne moralizira. Ne idolizira. Ne sudi. Ona sluša.
Tetovaža Krista – trag čežnje, ne estetike
Na fotografijama Jamesa Hetfielda vidimo i njegovu tetovažu s likom Isusa Krista. Ne uzimamo je kao ukras, niti kao dokaz pobožnosti, nego kao znak da čovjekova nutrina često ostavlja trag i na koži: ponekad kao sjećanje, ponekad kao zavjet, ponekad kao vapaj.
Kršćanin ovdje ne sudi na prvu, nego razlučuje: i kad je život bučan, i kad je čovjek tvrd, i kad se sve čini daleko od oltara – Krist ostaje onaj koji stoji uz čovjeka, čak i onda kad čovjek više ne zna kako mu se vratiti. Logos ne osvaja reklamom. Logos strpljivo čeka u dubini rane.
Rock kao krik, a ne kao religija
Rock nije uvijek glazba. Ponekad je krik. Kad rana ne nađe put do oltara, ona traži drugi izlaz. Kad rana ne nađe ispovijed, ona nađe mikrofon. Kad rana ne nađe molitvu, ona postaje urlik. U tom smislu dio rocka nije pobuna protiv Boga, nego potraga za smislom. I tu dolazimo do ključne misli emisije: Najveća suprotnost vjeri nije ateizam – nego ravnodušnost. Čovjek koji viče još traži. Ravnodušan čovjek više ništa ne traži.
Metallica nije odgovor. Metallica je pitanje.
Borba: sloboda ili iluzija
James Hetfield je imao sve: slavu, novac, publiku, moć. Ali nije imao mir. Sveti Toma Akvinski uči: sloboda nije sposobnost da činimo što hoćemo, nego sposobnost da činimo dobro. Slava bez istine nije sloboda. Ona je ropstvo.
Godine 2001. Hetfield završava na rehabilitaciji. Za svijet – skandal. Za njega – sudar s istinom. Jer idol nije samo kip. Idol je sve ono što zauzme mjesto Boga: uspjeh, publika, ego, bol. I tu počinje borba koja nije samo njegova. To je borba svakog čovjeka. A svaka istinska borba, prije ili kasnije, vodi prema križu.
Traženje Svjetla u vremenu buke
James Hetfield nikada nije rekao: „Obratio sam se.“ Ali je rekao nešto što zvuči kao ispovijed našega vremena: „Bog je bio s druge strane buke.“ Suvremeni čovjek ne odbacuje Boga. On ga ne čuje. Jer buka je postala način života, a Bog ne viče.
Njegove pjesme postaju moderni psalmi. Ne himne pobjednika, nego ispovijedi tragača. Jer psalmi nisu pjesme savršenih ljudi. Psalmi su pjesme ljudi koji traže Boga. A kršćanska vjera zna: Bog se najdublje objavljuje ne u buci, nego na križu. I najjasnije govori u uskrsnom jutru.
Tišina koja dolazi kasnije
U završnom dijelu emisije pojavit će se i jedna druga priča – tiha, krhka, ali svijetla. Ne kao suprotnost rocku, nego kao odgovor na njegov krik. Ne kao spektakl, nego kao znak. O njoj ćemo govoriti više u vremenu koje joj pripada. Jer neke priče ne treba prepričavati unaprijed – one se moraju slušati u tišini.
Dominikanska poruka emisije
Sveti Toma Akvinski kaže: Istina je veća od naših riječi. Logos je veći od buke. Svjetlo je jače od tame. Križ nije kraj. Uskrsnuće je odgovor. Zato ova emisija nije o rocku. Ona je o čovjeku. O čovjeku koji viče jer traži Boga. O svijetu koji je izgubio Logos. I o Kristu koji ne prestaje tražiti čovjeka. Jer možda je upravo to najiskrenija molitva našega vremena: da se u buci ponovno čuje Riječ.
Na kraju, u duhu sv. Tome Akvinskog, vrijedi istina koja nadilazi svaku buku i svaku slavu: čovjek ne nalazi mir kad pobjegne od Istine, nego onda kad se, ranjen i ponizan, vrati Kristu – jer samo u Njemu Logos postaje Križ koji spašava i Svjetlo koje uskrsava.
Slušajte uživo: Ponedjeljak, 2. veljače 2026. u 22,30 sati Hrvatski katolički radio. Snimka emisije bit će dostupna dan poslije na: pateranto.com
