Razbijena su stakla na ulaznim vratima dominikanske crkve sv. Jeronima u Rijeci. Razlog nije bio ideološki, politički ni vjerski sukob. Razlog je bio – nekoliko eura manje za sljedeću bocu alkohola. Čovjek, dobro poznat u gradu, pijan i grub, stajao je pred crkvom i urlao. Psovao je Boga, Crkvu, svećenika. Psovke su se nizale bez srama, bez kočnice, bez granice. Na kraju je šakom udario po staklu. Staklo se rasprsnulo u komade.
(Razbijeno staklo: zalijepljen je karton do popravka ulaznih vrata, kako se nitko ne bi ozlijedio.)
Sve se dogodilo pred vjernicima, neposredno nakon svete mise. Stajao sam pred njim, odjeven u svoj bijeli dominikanski habit, okružen ljudima koji su razrogačenih očiju slušali sablazan. Pokušao sam razgovarati mirno. Nije išlo. Kad je nasilje prešlo granicu, učinio sam jedino razumno i odgovorno: pozvao policiju.
Ulaz u crkvu nije tek arhitektonski element. To je prag svetoga. A kad se on razbije, ne lomi se samo staklo. I sve se to dogodilo u Rijeci – gradu koji se voli predstavljati otvorenim, tolerantnim i kulturnim, ali koji se još uvijek muči s pitanjem ima li svetinja pravo na poštovanje kad prestane biti „popularna tema“.
Jedna zatvorena crkva i jedno otvoreno pitanje
Prije nekog vremena čitao sam tekst njemačkog svećenika Stefana Krinkea, koji je putujući motorom sjeverom Njemačke stigao do mjesta Altentreptow, pred protestantsku crkvu Stadtkirche St. Petri – danas deskraliziranu i zatvorenu za bogoslužje. Na ulazu stoji natpis: Tko god da jesi, Bog te prihvaća takvoga – s tvojim radostima i brigama, uspjesima i posrtajima, nadanjima i razočaranjima. Ako vjeruješ – moli. Ako tražiš – promisli. Ako sumnjaš – moli za svjetlo. Ako trpiš – moli za snagu. Ako si radostan – zahvaljuj. Bog te prihvaća takvoga. Prihvati i ti njega.
Čitam te riječi – i pred očima mi izranjaju razbijena vrata naše crkve. Jedna zatvorena crkva u Njemačkoj poziva na poštovanje. Jedna otvorena crkva u Rijeci doživljava psovku, urlik i nasilje.
Bog koji je postao ranjiv
Mi kršćani vjerujemo u Boga koji je postao čovjekom. U Boga koji nije ostao nedodirljiv, nego je ušao u ljudsku bijedu, slabost i bol. I tu vjeru nismo nikada mijenjali. Niti je prodavali za večeru. Takav Bog je – ranjiv. I zato je kroz povijest bio napadan.
Kad sam prošlog ljeta bio u rodnom selu Brajkovići u Bosni, pokazala mi je jedna starica Kristovo tijelo bez ruku. Corpus pronađen zakopan u stajskom gnoju, na đubrištu. Ruke odsječene precizno, gotovo kirurški. „K’o da me Duh Sveti vodio“, rekla je. „Našla sam Ga. Samo tijelo. Ruke nisam.“ Oprala Ga je. Izljubila. I sačuvala.
Japan: kad se Boga tjera da šuti
Prije više od četiri stotine godina, u Japanu, vlasti su odlučile iskorijeniti kršćanstvo. Tisuće vjernika bilo je mučeno i ubijeno. Kršćane su prisiljavali da gaze Kristov lik – fumie. „To je samo znak“, govorili su progonitelji. Ali su dobro znali: pogaziti sliku znači dotaknuti samoga Boga. Najokrutnija ucjena bila je usmjerena upravo na svećenike. Ako ne zgaziš Krista – mučit ćemo druge. Ako zgaziš – izdaješ Njega.
Upravo tu dramu snažno prikazuje film Silence. Svećenik stoji pred Kristovim likom. Ako ne pogazi – ljudi koje voli bit će mučeni. Ako pogazi – izdaje Onoga za kojega je dao život. I jedni i drugi – i oni koji su ostali vjerni, i oni koji su popustili – nosili su rane do kraja života. Zato film završava riječima koje moraju ostati urezane u kršćansku savjest: ne sudite.
Razbijeno staklo kao ogledalo
Kad se danas razbije staklo na crkvenim vratima, to nije izolirani incident. To je ogledalo društva koje više ne zna što je sveto. Koje ne razlikuje slobodu od bezobrazluka. Koje tolerira psovku, ali se čudi tišini molitve.
Bog koji je postao čovjekom može biti psovan. Može biti izrugan. Može biti vrijeđan pred vratima svoje kuće. Ali On se ne povlači. On ostaje. I baš u toj ranjivosti Raspetoga već prosijava Uskrs.
Završni apel čitatelju
Ovo nije tekst protiv jednoga čovjeka. Ovo je tekst o nama. O tome što činimo kad se svetome rugaju, kad se pred vratima crkve urla i psuje, kad se nasilje relativizira kao „još jedan incident“, a vjera potiskuje u privatnost, u tišinu, u nevidljivost. Jer kršćanstvo nikada nije nestajalo zato što je bilo progonjeno. Nestajalo je onda kad su se vjernici navikli okretati glavu.
Zato, kad se razbije staklo na crkvenim vratima, pitanje nije samo tko je udario, nego kako mi reagiramo: jesmo li spremni stati, ostati i reći – ovdje je granica. Ako danas ne znamo što branimo i što više ne želimo braniti, sutra nećemo znati ni tko smo, ni zašto nam je vjera uopće povjerena.
(Crkva sv. Jeronima u rijeci sa stražnje strane okružena je kontejnerima za smeće, koji su prepuni još od adventa.)
