Ne znam ima li većega osjećaja slobode no odletjeti do Dubrovnika početkom siječnja, nakon Tri kralja, kada su ulice već odahnule od slavlja. Gradom dominiraju naranče, sivobijelo kamenje, miris soli i mir. U glavama se već polako počinje pripremati Festa svetog Vlaha. Ukočeni kameni svetac podcrtava latinski natpis urezan nad ulazom u Lovrijenac: „Sloboda se ne prodaje za sve zlato“.
Metonimija slobode treperi posvuda; grad kakav jest, s tu i tamo pokojim turistom, zamućen laganom kišom ili zaliven suncem, svejedno, drevan i skladan. Olujno siječanjsko more u gvašu, od sivoplave do tirkizne. Ribarske mreže u Porporeli. Dva dječaka koja se igraju u malom dvorištu blizu zidina, i koji ti doviknu: „Ne reče se bog, nego adio!“ Lokalni gospari i gospođe u gotovo punoj gradskoj kavani. Nasmijani don Ivica u crnom talaru, generalni vikar Svetog Vlaha, pojavi se i tu i tamo, pa baci neki razgovor. Jaslice na otvorenom u kojima su kipovi djece.
Popeti se sa Srđ znači napraviti rekapitulaciju života, ugledati sebe malo dalje od sebe, vidjeti se dobro, kao Lokrum na koji ne vozi brod. „Evo me, tu sam, kakva sam, zašto se bavim svime, samo ne onim čime bih trebala?“ Do vrha vodi križni put, na vrhu Srđa osušeno smilje, uz izložbu o Gradu u ratnim razaranjima.
Svakoga pitam kako se priprema za Festu svetoga Vlaha i što mu Festa znači; i biljetera g. Vlaha na Zidinama, i djevojke u suvenirnici, i gospođu Dariju na Placi, i voditelja restorana Lucin Kantun, i katedralnog župnika don Marina, i sestru Piju koja drži predavanje o jubilejskim oprostima, i povjesničarku umjetnosti Anitu, i gđu Antoniju iz Stona, i vjeroučiteljicu Ivanu. Svatko počne govoriti, izgovori dvije-tri rečenice, preplavi ga osmjeh i kaže: „Ma Vi morate doći na Festu!“
Paulina Grbić ipak mi je otkrila najviše uputivši me na svoga brata, Đurtu Grbića, iz Župe Dubrovačke. Taj dvadesetdevetogodišnji mladić primjer je volje, energije i lokalpatriotizma. Čuli smo se telefonom i ispričao mi je kako su u ratu uglavnom izgorjele župske nošnje, a on se potrudio – uz pomoć Velikogoričanina g. Miličevića – obnoviti ih. Iz Turske je nabavljao zlato i svilu, kako bi jačerme i toke na muškoj nošnji blistale, a ženskim se nošnjama vratile tradicionalne boje. Već devet godina živi u Kanadi, kaže, i osjeća kako je sve bliže povratku. Godišnje nekoliko mjeseci provede u zavičaju, uoči Feste, da bi na Festu grupa Župljana ponosno koračala u procesiji.
Tijekom korone dosta se hrvatskih obitelji odlučilo vratiti ih Kanade, kaže. Možda globalizam ipak ne može sve pojesti. Možda ljepota, vjera i sloboda mogu preživjeti više od tisuću godina…kao i Festa sv. Vlaha, parca koji je zaštitio Dubrovčane od mletačke najezde. Možda nešto ipak može odoljeti zlatu, ratnoj vatri i zubu vremena. Nema mi druge nego utrpati se u nečiji kofer i, po prvi put, doći na Festu.