U posljednje vrijeme sve češće primamo poruke samozvanih proroka i vidjelaca koji tvrde da su svi koji su cijepljeni protiv koronavirusa „obilježeni pečatom zvijeri“, „duhovno mrtvi“ i da „moraju u ispovijedi prijaviti broj doza cjepiva“.
Osobno sam, kao svećenik i dušobrižnik u Hamburgu, slobodno primio dvije doze cjepiva, a primio bih i treću da upravo tada nisam obolio od korone. Nikada nisam imao niti najmanju pomisao da bih to trebao ispovijedati kao grijeh. Upravo suprotno: bez cijepljenja ne bih mogao djelovati među svojim narodom i odgovorno vršiti poslanje koje mi je Crkva povjerila.
Unatoč cijepljenju i potvrdi da nisam bolestan, više puta nisam bio pušten u bolnice da podijelim sakramente umirućima. A koliko bi ih više ostalo bez te utjehe da sam i sâm odbio cjepivo?
Ovakve izjave samozvanih proroka ne samo da zbunjuju i plaše vjernike, nego i izravno protuslove službenom nauku Katoličke Crkve.
Naučavanje Crkve o cjepivu
Papa Franjo je više puta potaknuo vjernike na cijepljenje, nazvavši ga „činom ljubavi“: „Cijepljenje je jednostavan, ali dubok način brige za druge, posebno za najranjivije. Molim Boga da svatko može dati svoj mali čin ljubavi, bez obzira na to koliko je mali, jer je ljubav uvijek velika.“
Kongregacija za nauk vjere u Naputku o moralnosti uporabe cjepiva protiv COVID-19 jasno je naglasila da cjepiva koja su dostupna mogu biti primljena u savjesti, da cijepljenje nije moralna obveza nego slobodan čin, te da proizlazi iz dužnosti brige za vlastito zdravlje i za zajedničko dobro.
Hrvatska biskupska konferencija je također istaknula da cjepivo nema moralne zapreke i da ga vjernici mogu primiti, jer može biti izraz ljubavi prema bližnjemu, osobito prema najranjivijima.
Teološka osnova: što jest, a što nije grijeh
Grijeh u kršćanskoj tradiciji uvijek podrazumijeva slobodan i svjestan izbor protiv Boga i protiv ljubavi. Cjepivo nije moralno zlo, nego čin medicinske zaštite koji se može primiti iz odgovornosti prema sebi i drugima. Stoga ono ne može biti predmet sakramentalne ispovijedi.
Sakrament pomirenja nije prostor za teorije zavjere. On je sveti susret čovjeka s milosrdnim Bogom, u kojem se ispovijedaju stvarni grijesi počinjeni mišlju, riječju, djelom i propustom – a ne zdravstvene mjere koje nisu moralno pogrešne.
Prepoznati lažne proroke
Katekizam Katoličke Crkve poučava da privatne objave ne pripadaju pologu vjere i njihova je uloga jedino pomagati da se vjera dublje živi. Ako neka poruka širi strah, paniku, osudu i proturječi nauku Crkve, tada jasno nije od Boga.
U posljednje vrijeme pojavljuju se anonimne e-mail poruke i letci, u kojima se ljudi proglašavaju „mističarima“ i „vidiocima“. Njihove poruke pune su prijetnji i osuda, pozivaju na nepovjerenje prema papi i Crkvi i šire paniku.
Vjernici trebaju znati da takve poruke ne dolaze od Boga. Krist nikada ne zarobljava strahom, a Gospa nikada ne udaljava od Crkve i sakramenata.
Pastoralna odgovornost svećenika
Kao svećenik želim jasno reći: u ispovijedi nikada neću prihvatiti cijepljenje kao grijeh!
Ako vjernik dođe s nemirom, moja je zadaća da ga smirim, da mu pomognem razlučiti i vratim ga u sigurnost nauka Crkve. Naš je poziv voditi vjernike u povjerenje prema Kristu i sakramentima, a ne u strah od izmišljenih „žigova“.
Put vjernika u ovome vremenu
U svijetu prepunom glasinâ i teorija zavjere, vjernici trebaju ostati oslonjeni na ono što je sigurno:
· Evanđelje – neiscrpni izvor istine i ljubavi,
· sakramenti – darovi koji nas sjedinjuju s Kristom,
· Učiteljstvo Crkve – siguran putokaz u razlučivanju.
Sv. Ivan apostol nas podsjeća: „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4,18).
Krist je jedini Put, Istina i Život. Ne dopustimo da nas lažni proroci zarobe strahom!
Za kraj – poziv na razboritost i mir
Ima vjernika koji su se, prema vlastitoj savjesti i procjeni, odlučili primiti cjepivo – i onih koji ga nisu primili. Oboje može biti ispravno ako je učinjeno odgovorno, bez fanatizma i bez osude drugih.
Fanatizam i ekstremizam – bilo sa strane cijepljenih, bilo sa strane necijepljenih – uvijek su štetni i razaraju zajedništvo Crkve. Kao i kod privatnih objava: možeš ih uzeti u obzir, ali nisi dužan vjerovati. Tako i ovdje – svatko mora u savjesti razlučiti, a ono što vrijedi iznad svega jest povjerenje u Krista, ljubav prema bližnjemu i vjernost nauku Crkve.
