NEVIDLJIVI LJUDI: Tihi odlazak beskućnika Tome koji mi je pomogao da po njemu dodirnem Krista

Razgovarali smo o životu i poslu. Vidio sam kako mu je tijelo već bilo slomljeno: savijena kralježnica, upaljene desni, zubi istrunuli, bez zdravstvenog osiguranja. Kad bih mu rekao da ide liječniku, odgovorio bi tiho: “Kako ću, kad nemam ništa?”

Autor: P. Anto Bobaš
event 24.10.2025.
Photo: Unsplash

Danas sam doznao da je preminuo jedan dragi čovjek — Tomislav Pleša, kojega smo svi jednostavno zvali Tomo. Bio je beskućnik. Mnogi su ga viđali, ali malo ih je znalo njegovu priču. Ja sam imao milost čuti je — makar u komadićima.

Tomo je rođen u Rijeci, u skladnoj obitelji. Otac je imao tvrtku u kojoj je i on radio, a majka je bila kući. A onda, prerana smrt oca, pa ubrzo i majke. Ostao je sam. Nije se snašao u vođenju posla, zapao je u dugove, prodao stan i završio na ulici. A ulica, kad jednom povuče čovjeka, zna biti nemilosrdna.

Tišina na pragu samostana

Često je znao zvoniti na vrata našeg samostana — krvav i izranjen. Sjećam se trenutka kada sam, iscrpljen i grub, jednom povisio glas i otjerao ga. Kasnije sam izišao na ulicu, tražeći ga da mu se ispričam, ali ga nisam našao. Sutradan je sam došao, kao da ništa nije bilo.

Tomo je znao da kod mene ima posebno mjesto. Znali su to i drugi beskućnici, pa bi mu ponekad u šali predbacivali da njemu dajem više nego njima. Ponekad bismo se, onako u šali, postavili u boksački stav i „borili“ nekoliko sekundi. Obećavao je da ćemo jednog dana u ringu odraditi pravi meč — on i ja — s rukavicama koje će, kako je govorio, „srediti preko veze“. Bio je običan, jednostavan i drag. Nije imao ni 35 godina.

Sjena ulice

Kad bi vidio radnike u samostanu, nudio se da i on pomogne. Govorio je da zna raditi s betonom i armaturom. A ja bih mu odgovorio: “Tomo, znaš da mi ne trebaš ništa raditi. Najviše bih volio da se makneš s ulice.”

Razgovarali smo o životu i poslu. Vidio sam kako mu je tijelo već bilo slomljeno: savijena kralježnica, upaljene desni, zubi istrunuli, bez zdravstvenog osiguranja. Kad bih mu rekao da ide liječniku, odgovorio bi tiho: “Kako ću, kad nemam ništa?”

Časne sestre prale su mu odjeću, a ja sam mu znao dati majice s kršćanskim motivima. Prošle zime dao sam mu novu jaknu i strogo rekao: “Nemoj je prodati za nekoliko eura.” I nije. Jakna ga je grijala cijelu zimu.

Pred križem

Tomo je svaki dan dolazio na podnevnu misu u našu crkvu. Kad bi ulazio, pokleknuo bi, dotaknuo križ i poljubio ga. Sjeo bi u klupu tik uz križ. Nakon mise bi prišao i tiho rekao: “Šjor Anto… imaš li što za mene? Gladan sam.”

Uvijek bih mu dao koliko sam mogao i dodao: “Ovo je za hranu, Tomo. Ne za piće.” A on bi tihim glasom odgovorio: “Gladujem. Nisam dva dana ništa jeo.”

Govorkalo se da je na heroinu, pa sam ga jednom pogledao ravno u oči i pitao: “Jesi li?” Odgovorio je čvrsto: “Nisam. To nikad ne bih uzeo. Nemam ni novaca za to.”

Srce koje dijeli i kad nema ništa

Premda Tomo nije imao ništa — osim svoje skromne bukse u koju bi se zavukao prespavati — u dobroti srca primio je dvoje mladih iz Vinkovaca koji su došli u Rijeku u potragu za poslom, dok se ne snađu. Tolika je bila širina njegova srca.

Kad mu je jednom pozlilo — srce je počelo preskakati, bubrezi otkazivati — upravo su oni bili uz njega. Prepoznali su ga, pozvali hitnu pomoć i posvjedočili o njegovoj tihoj, stvarnoj ljudskosti. Siromašan, ali nesebičan.

Ispovijed i pričest

Jednog dana iznenadio me ozbiljnošću kojom je rekao: “Želio bih se ispovjediti kod tebe.”

Dogovorili smo termin. Bila je to ispovijed koju nikada neću zaboraviti. Tomo ju je proživio s dubokim poštovanjem i poniznošću. Kao da je slutio da kraj nije daleko. Sljedećeg dana došao je na misu i primio svetu pričest. Je li to bila i njegova popudbina, hrana za vječnost — zna samo dragi Bog.

Zauvijek boksači

Tomo me zvao Šjor Anto. Uvijek smo se pozdravljali dodirom šaka, kao pravi boksači. Imao sam namjeru posjetiti ga u bolnici, ali sam odgađao, uvjeravajući sam sebe da nije ništa strašno i da će se Tomo javiti kad izađe. Nije se javio. Otišao je tiho.

Tomo, dragi dobri Čovječe, neka ti Gospodin podari mir i svjetlost. Čekaj me, pa ćemo nas dvojica jednog dana, u Božjem ringu, navući rukavice i konačno odraditi taj naš dugo dogovarani meč. Ali ovaj put — bez boli, bez zime i bez ulice. Samo u Ljubavi. Počivaj u Ljubavi Božjoj.

„Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ (Mt 25,40)

Ovaj tekst posvećen je svim „nevidljivim“ ljudima koji žive na rubu, a nose neizmjerne priče u tišini svojih dana. Neka nas Tomo podsjeti da je svaki susret prilika da dotaknemo Krista — u onome tko najmanje ima, ali najviše čeka.

Pročitaj više

“Svojim činom medicinske sestre i tehničari iskazali su jasan stav da za njih postoji samo jedna obveza, nadahnuta izvornom vjernošću medicinskomu pozivu i poslanju, a to je zaštita života i zdravlja, u ovome slučaju onoga najranjivijeg, života nerođenoga djeteta”, navodi se u očitovanju Zagrebačke nadbiskupije zdravstvenim djelatnicima u obrani života, koje prenosimo u cijelosti.

Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe, navodi Katekizam Katoličke crkve.

Hubert kao nestašni mladić i strastveni lovac ni za najveće blagdane ne bi propustio lov loviti. Loveći tako i na Veliki petak, naiđe na vitorogog jelena, a u sam čas kada ga je htio strelicom usmrtiti, ugleda mu usred zlatnog rogovlja svjetao križ i čuo je poziv na obraćenje, te da ode do biskupa Lamberta.