“Poslužitelji su ubacili listiće u peć i dodali mješavine za bijeli dim, koji je pokuljao iz dimnjaka Sikstinske kapele dok se spuštala večer. Otišao sam potom u sakristiju, onu koju zovu „soba suza“, da se odjenem. Nosio sam kardinalski prsten i skinuo sam ga, ali imao sam u džepu prsten s biskupskoga ređenja, pa sam stavio taj. Htjeli su mi dati drugi: ne, ne, zadržat ću ovaj, hvala. Predložili su mi da stavim krasan zlatni križ, a ja sam rekao: imam onaj od alpake s biskupskoga ređenja, nosim ga već dvadeset godina. Uostalom, nisam htio novu odjeću ni 2001. za Konzistorij, odjeća mojega prethodnika, kardinala Quarracina, odlično mi je pristajala, trebalo ju je samo tu i tamo prepraviti i bila je savršena. Crvene cipele? Ne, ja nosim ortopedske. Malo su mi spuštena stopala.
Ali ništa nije bilo pripremljeno. Jednostavno sam tako spontano osjećao. Kao što nisam htio ni baršunastu mocetu ni lanenu roketu… Nije to za mene. Dva dana poslije rekli su mi da ću morati presvući hlače, obući bijele. Izmamili su mi osmijeh. Rekao sam: radije ne bih bio sladoledar. I zadržao sam svoje hlače.
Nakon oblačenja, izašao sam i odmah krenuo prema kardinalu Ivanu Diasu, koji je bio u kolicima, a možda zato što još nisam bio naviknut na novu odjeću, spotaknuo sam se o stepenicu. Prvi papinski čin… spoticanje. Ali nisam pao. Zagrlio sam kardinala Diasa. Zatim sam se vratio, ali nikako da sjednem na prijestolje pripremljeno ispred oltara, postupio je tako i Ivan Pavao II.: ostao sam stajati, kako bih svakoga ponaosob zagrlio. Nekako je srednjovjekovno da čovjek klekne pred tobom i poljubi ti ruku. Ovo je naprotiv bilo jednostavno, među braćom. Pomolili smo se svi zajedno u Pavlovoj kapeli.
Nisam poznavao protokol, zato sam rimskom vikaru, kardinalu Agostinu Valliniju, i svojem prijatelju Hummesu rekao: otpratite me! Trebali su to prema ceremonijalu učiniti Re i drugi, ali ja to nisam znao. I tako sam izašao na trg, na balkon. Nisam znao što ću reći. Počeo sam razmišljati o tome tek za vrijeme molitve u Pavlovoj kapeli. Ali bio sam smiren. Spokojan. I taj me osjećaj nije napustio. A na balkonu se dogodilo to što su svi vidjeli. Zamolio sam blagoslov od naroda, svetog vjerničkog naroda Božjeg, da blagoslove svojega biskupa. Zajedno smo započeli ovaj put Rimske crkve, koja u milosti predvodi sve Crkve.
Kad sam te večeri 13. ožujka nakon blagoslova sišao s balkona i sa svim se kardinalima spustio na ulicu, ondje me čekala limuzina, sva osvijetljena. Ali smireno sam rekao: ne, ne, idem ja s kardinalima. Svi smo se zajedno ukrcali u minibus i vratili se u Svetu Martu. A tu limuzinu više nisam vidio. Došavši u Svetu Martu, prije večere sam zamolio da nazovem Benedikta XVI. kako bih ga pozdravio, zahvalio mu i pomolio se za njega, a odmah potom nazvao sam apostolskog nuncija u Buenos Airesu, da ga zamolim da argentinskim biskupima prenese da ne dolaze u Rim na ustoličenje 19. ožujka, da iznos za avionsku kartu radije preusmjere siromašnima i da se mole za mene. Neki su svejedno došli, jer uvijek je to tako.
Zatim sam nazvao svoju sestru Mariju Elenu. „Ali kako si, kako se osjećaš?“ upitala me. Nasmiješio sam se: dobro sam, dobro, opusti se. Riječi su jedva izlazile iz mene. Telefonom smo si poslali zagrljaj. Uvijek smo zajedno, rekli smo jedno drugome, zajedno smo u srcu.
U Svetoj Marti večerali smo svi zajedno, a na kraju obroka prišao mi je kardinal Becciu, tada zamjenik za opće poslove u Državnom tajništvu: „Papa mora nazdraviti…“ Pa dobro, nasmiješio sam se i podignuo čašu: „Bog neka vam oprosti!“ rekao sam. Zamolio sam da sutradan odmah odem u baziliku svete Marije Velike, Gospi, kamo sam stalno odlazio kao kardinal, a idem i sada, i prije i poslije apostolskih putovanja, kako bi me ona pratila kao majka, govorila mi što mi je činiti i nadzirala moje postupke.”
Izvor: “Nadaj se” (Znanje, Zagreb)
