U priči o izgubljenom sinu Isus nam je dao na znanje kako i mi možemo razveseliti samoga Boga. To činimo kad se istinski obraćamo njemu, kad mu se svim srcem vratimo. Mlađi sin iz Isusove prispodobe napravio je klasičnu ispovijed: uvidio je svoju glupost, priznao pred ocem svoj grijeh i zamolio ga za oproštenje. Isto to mi činimo u svojoj ispovijedi. Priznajemo istinu o sebi, priznajemo, poput mlađeg sina da smo svojim grijehom uvrijedili i Boga i bližnjega, kajemo se zbog toga i molimo Boga da nam oprosti.
Imajući na pameti Isusovu priču u kojoj je otac napravio veliko slavlje nakon što mu se vratio izgubljeni sin, mislim da smijemo reći kako se i nakon svake ispovijedi skrušena grješnika u nebu pjeva pjesma: “Večeras je naša fešta”. Isus na jednome drugom mjestu upravo to sugerira kad kaže: Tako na nebu nastane veliko veselje kad se na zemlji obrati jedan grješnik. U Isusovoj priči o izgubljenom sinu i rasipnom ocu, Isus nam je jasno dao na znanje da je otac koji prima svoga sina pokajnika, zapravo naš Otac nebeski koji poštuje našu slobodu, dopušta nam da odlutamo od njega, a da nas za to ne kažnjava, žao mu je što nismo proniknuli u njegovu ljubav i dobrotu, ali uvijek ima za nas samilosti i razumijevanja, kao i spremnosti da nas primi kao svoju djecu kad god mu se iskreno vratimo. No, mi ne smijemo odgađati unedogled svoje obraćenje, jer naši su dani izbrojeni. Bog ima vječnost, ali mi smo i te kako vremenski uvjetovani i ograničeni. Zato je poziv na obraćenje i povratak Ocu nebeskom za nas hitan. “Život kratak, a smrt stalna. Njoj se ne zna dan ni čas. Ako vrijeme gubim sada, u pogibli moj je spas”.
Pogledajmo na kraju malo i starijeg sina u Isusovoj prispodobi. Ako malo dublje zavirimo u njegovu dušu, vidjet ćemo da je on zapravo onaj izgubljeni sin. On živi tolike godine s ocem pod istim krovom, a još nije upoznao dobrotu i ljubav svojega Oca. On još nije shvatio da je Otac njegovo najveće blago i zato nije mogao niti vjerovati da je zapravo njegovo sve ono što otac ima. Otac ima i za njega razumijevanja i zato ga uvjerava da se sada treba veseliti i radovati jer “ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se”. U Isusovoj prispodobi ništa se ne kaže o tome je li stariji sin ušao u kuću i veselio se što mu se brat vratio. Čini se da je on ostao izvan kuće. Moguće je živjeti s ocem pod istim krovom, a srcem biti daleko od njega. Za to je klasični primjer stariji sin. Isto tako moguće je odlutati daleko od oca, ali sačuvati u svojem srcu pouzdanje da nas Otac i dalje voli, za što je klasični primjer mlađi sin iz Isusove prispodobe.
Neka nam ova Isusova prispodoba o izgubljenim sinovima i Ocu rasipnom u svojoj ljubavi i praštanju pomogne da ispravimo pogrješnu sliku Boga ako je možda nosimo u sebi. Bog je dobri Otac nebeski i on nas voli više nego što zaslužujemo, više nego što možemo zamisliti, više nego što možemo poželjeti. To je razlog naše radosti, na koju nas Crkva poziva svaki put kad nas potiče na obraćenje.
