Još kao dječak znao sam da se amidža Stipan vraća iz rudnika i prije nego što bih ga ugledao. Čuo bih njegov kašalj dok je uzlazio odozdol, uz Selišće, prema kući. Bio je rudar, lagumaš, čovjek koji je u rudarskoj jami postavljao dinamit i koji je dobar dio života proveo ondje gdje nema sunca. Vraćao se crn od ugljene prašine, a Ane ili Jele donijele bi stari, okrnjeni bokal i nalijevale mu vodu u dlanove da opere lice. Taj bokal, amidžin kašalj i njegovo lice nakon povratka iz rudnika ostali su mi u sjećanju mnogo dulje od mnogih drugih slika iz djetinjstva.
Tek sam poslije počeo razumijevati koliko je ljudskoga rada, odricanja i zdravlja utkano u onaj svakodnevni kruh koji smo imali na stolu. Moj amidža Stipan silazio je u tamu kako bi njegova obitelj mogla živjeti na svjetlu.
Desetorica koja su sišla po jednoga
Mnogo godina poslije, u srpnju 1998., pratio sam na njemačkim internetskim portalima vijesti o rudarskoj nesreći u austrijskome Lassingu. Dvadesetčetverogodišnji Georg Hainzl ostao je zarobljen duboko pod zemljom nakon prodora vode i mulja. Desetorica ljudi, devetorica rudara i jedan geolog, sišla su pokušati pomoći svojemu kolegi. Dogodilo se novo urušavanje i svi su ostali zatrpani.
Georg je nakon devet dana pronađen živ. Vijest o njegovu spašavanju obišla je svijet, a austrijski su mediji govorili o čudu iz Lassinga. Ali desetorica koja su sišla pomoći nisu se vratila. Njihova tijela nikada nisu iznesena iz rudnika.
Kada se danas sjetim te nesreće, ne mogu govoriti samo o radosti zbog spašenoga čovjeka, a zaboraviti obitelji onih koji su pokušali doći do njega. U njihovoj priči ostalo je nešto što me i danas duboko dira: nisu bili ravnodušni prema čovjeku u nevolji.
I upravo će nas ta ljudska osjetljivost u novoj emisiji dovesti do Marije na svadbi u Kani Galilejskoj, do njezinih jednostavnih riječi upućenih Isusu: „Vina nemaju.“
Dječak iz školskoga dvorišta
A kada se sjetim rudarskih nesreća, misli mi se uvijek vrate i u Bosnu, u Zenicu, u jamu Raspotočje, gdje je u svibnju 1982. život izgubilo trideset devet rudara. Među njima bio je i Srcan Peša, mladić iz Bara, gornjega dijela sela Čukle, kojega sam poznavao još iz školskih dana.
Srcan je bio godinu dana stariji od mene. Nismo išli u isti razred, ali smo se susretali u školskome dvorištu u Han Biloj. Pamtim ga kao mirna, samozatajna dječaka, jednoga od onih koje čovjek poznaje iz djetinjstva, a da tada ni ne pomišlja kamo će ih život sve odvesti. Njega je odveo u rudnik, a mene u dominikanski red.
Ovih sam dana razgovarao s njegovom tetom, časnom sestrom Stjepankom, kojoj je krsno ime Matilda. Ispričala mi je nešto što dotad nisam znao. Kada se Srcan vraćao iz vojske, nazvao ju je s Ilidže i rekao da bi je rado posjetio u Sarajevu. Ali nakon nekoliko minuta ponovno je telefonirao. Odlučio je uhvatiti autobus za kući, pa će posjet ostaviti za drugi put.
Toga drugog puta više nije bilo nikada. Po povratku kući otac mu je savjetovao da se malo odmori prije nego što počne raditi, ali Srcan je odlučio poći na posao. Ubrzo je sišao u rudarsku jamu iz koje se više nije vratio. Pokopan je na našem brajkovskom groblju Bogduša, a ja sam odlučio da ću, kad ponovno dođem u svoj kraj, otići na njegov grob i zapaliti svijeću.
O Srcanu i njegovu posljednjem telefonskom pozivu govorit ću u našoj novoj emisiji, jer me ta priča ponovno podsjetila – koliko često odgađamo susrete s ljudima, uvjereni da ćemo za njih uvijek imati vremena.
Od rudarske jame do Otajstava svjetla
U ponedjeljak, 16. studenoga 2026., u 22,30 sati, u 503. emisiji kršćanskoga rocka „Oni rokaju za Gospodina“ na Hrvatskome katoličkom radiju završavamo naše četverodijelno glazbeno putovanje kroz otajstva Gospine krunice. Nakon Radosnih, Žalosnih i Slavnih otajstava, pred nama su Otajstva svjetla, koja ćemo ponovno slušati u hard rock i heavy metal izvedbi našega Bobaš–Katava Dominik projekta.
Proći ćemo svih pet otajstava: od Isusova krštenja na Jordanu, preko svadbe u Kani i navještaja Kraljevstva Božjega, do Preobraženja na gori i ustanovljenja euharistije.
A sve će ih povezivati Kristove riječi: „Ja sam svjetlost svijeta.“ (Iv 8,12)
Iako će nas životne priče voditi u rudarske jame, u sjećanja na poginule i u obitelji koje su ostale bez svojih najmilijih, ne želim da naša emisija ostane samo na tim teškim događajima. Želim da nas oni dovedu do Krista, do svjetla koje nam je potrebno i onda kada ne možemo razumjeti sve što nam se u životu događa.
Marinovo svjedočanstvo pred euharistijskim Kristom
Posebno mjesto u emisiji imat će i moj prijatelj i glazbeni suradnik Marin Katava iz Rijeke. Marin će nam svojim glasom ispričati osobno iskustvo s euharistijskoga slavlja na riječkoj Delti, tijekom pohoda svetoga Ivana Pavla II. 2003. godine. Govorit će o trenutku kada je Papa podigao svetu hostiju, o tišini koja je nastala među okupljenima i o Božjem miru koji je tada osjetio.
To njegovo svjedočanstvo prirodno nas vodi do posljednjega Otajstva svjetla, Isusova ustanovljenja euharistije. Jer amidža Stipan silazio je u rudnik kako bi svojoj obitelji donio svakodnevni kruh, a Krist nam je za posljednjom večerom ostavio samoga sebe, Kruh života.
Krunica koja se nastavlja u vašim domovima
Tijekom protekla četiri tjedna stigla su mi i brojna pisma slušatelja koji su s nama dijelili svoja iskustva molitve krunice. Jedna časna sestra ispričala mi je kako je njezina molitva krunice tijekom obične šetnje zagrebačkim dvorištem obradovala nepoznatoga čovjeka.
Jedan se naš čovjek iz Lašvanske doline prisjetio ratnih večeri kada je njegova obitelj molila uz malu uljanicu, a iz daleke Australije stiglo je sjećanje na Mamu koja je krunicu čuvala pod jastukom.
Takva pisma su mi posebno dragocjena. Ona pokazuju da naša krunica nije ostala samo u radijskome studiju, niti je njezina priča završila na glazbenim snimkama. Ona se nastavlja u vašim domovima.
Zato zahvaljujem svima koji ste nam pisali, a posebno Marinu Katavi, koji je svojim glazbenim darom udahnuo rock-život stihovima svih dvadeset otajstava Gospine krunice.
Svjetlo koje ostaje
Kada danas pomislim na amidžu Stipana, na Srcana Pešu i na desetoricu rudara iz Lassinga, pred očima mi se ponovno pojavi onaj stari, okrnjeni bokal iz mojega djetinjstva. Sviju njih se želim sjetiti u molitvi, zajedno sa svim ljudima koji su svojim radom, zdravljem, a neki i životom, plaćali cijenu svakodnevnoga kruha.
A iznad svega želim da nam tijekom ove posljednje emisije o otajstvima krunice pred očima bude Isus Krist, koji je za sebe rekao da je svjetlost svijeta. Jer čovjeku nije dovoljno samo izići iz rudarske jame i ponovno ugledati sunce. Potrebno mu je i ono Svjetlo koje ostaje kada se dan ugasi.
🎙️ ONI ROKAJU ZA GOSPODINA – 503. emisija
KAD KRUNICA PROĐE KROZ POJAČALO – IV.
OTAJSTVA SVJETLA
„KOPALI SU U TAMI DA BI ŽIVJELI ZA SVJETLO“
📅 Ponedjeljak, 16. studenoga 2026.
🕥 22:30 sati
📻 Hrvatski katolički radio (HKR)
Glazba: Bobaš–Katava Dominik projekt
Autor i voditelj: p. Anto Bobaš, OP
PRATITE MOJ RAD I JAVITE SE!
🌐 Moja web-stranica: https://pateranto.com
📱 Facebook: Propovjednik p.anto
📸 Instagram: Propovjednik.p.anto
📰 Moji članci: Vjerujem.hr
✉️ E-mail: oni.rokaju@gmail.com
