Poštovani akademiče Saičiću, Predpostavljam da Vi za mene niste čuli niti ste od mene čuli neku poruku. Ni ja za Vas nisam čuo niti sam od Vas neku poruku čuo sve do sinoč 25. listopada 2026. god. Naime, slušao sam sinoć Vaš pobjednički govor u ime studentske liste. Prvi puta u tri desetljeća osjetio sam neko olakšanje dok sam Vas slušao, olakšanje koje ne mogu objasniti jer sam svih ovih godina bio u nevjerici da se može tako nešto dogoditi – da se moje emocije sjedine s emocijama, koje dolazile iz Beograda. A spojili su se sinoć ne samo dok sam Vas slušao, već i dok sam gledao i slušao te mlade ljude u Srbiji, koji su proputovali Srbijom da ih cijeli svjet vidi, čuje i u njima prepozna jedno vedrije lice Srbije drugačije od mrzovoljnog lica Aleksandra Vučića, Milorada Didika, Vojislava Šešelja, Ratka Mladića i drugih nama u Bosni čudnih ljudi u Srbiji od kamenog srca.
Poštovani akademiče Saičiću, ovo pismo, vjerovatno, Vi nećete pročitati jer Vam nije važno dok primate važne čestitke i dok se pripremate za važne političke i državne poslove za novu Srbiju. Ne ljutim se zbog toga jer ovo pismo ni ne pišem zbog Vas, već zbog Nas u Bosni, koji smo predugo čekali da osjetimo makar trun – zehru nade da se u Srbiji pojavi netko s kim možemo razgovarati na principu zdravog razuma, univerzalnih normi morala i prava i na ravnopravnoj nozi u cilju istine, pravde, mira, pomirenja i zajedničkog života. Tim prije naglašavan „zajednički život“ zato što smo ovih dana od nesuđenog „cara svih Srba“ Milorada Dodika čuli jedno od dosada najotrovnijih poruka o tome kako (on – Milorad) s nama „muslimanima nema ništa zajedničko“. No, gore od toga je Dodikova izjava da je spreman da se bori protiv „islamizacije“. Vjerovatno je mislio na „islamizaciju“ njega samoga, ali je zaboravio da postoje strogi uvjeti da bi se nekoga „islamiziralo“, jer nije svako poželjan „eligible“ za tu čast za kojom Milorad Dodik žudi jer je očito da ima krizu duhovnog identiteta. Nažalost, Dodik ne ispunjava te uvjeti i zato nije poželjan za „islamizaciju“. Morat će ostati u svojoj urođenoj ili vještačkoj zabludi. No, za svakog ima nade, jer Allah upućuje na Pravi put onoga kojeg hoće, ali i onoga koji zasluži Allahovu milost. Milorad Dodik još uvijek nije to zaslužio.
A možda Vam je, poštovani akademiče Saičiću, začudno što pišem Vama a ne Patrijarhu Srpskom Porfiriju jer bi to bilo primjerenije da dva duhovna velikodostojnika u Srba i u Bošnjaka, jedan u aktivnoj duhovnoj službi a drugi u duhovnoj mirovini, razmjenjuju duhovne poroke o istini, pravdi, miru, pomirenju i zajedničkom životu među vjernim muslimanima i kršćanima u Bosni i Srbiji na jeziku kojeg obojica razumiju i osjećaju. Imate, doista, pravo ako tako mislite. Ali, nemojte me pogrešno razumjeti. Trenutno stanje duha u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ne pokazuje nikakva znaka za razmjenu duhovnih, mirovnih i suživotnih poruka. Naprotiv, čak i mali pokušaj za tako nešto u riječima monaha Arsenija o presuđenom ratnom zloćinu Ratku Mladiću nije urodio plodom. Naime, kršćanskom ispoviješću i priznanjem, što smo dugo očekivali, o tome da je „srpskom narodu u Srebrenici nanesena sramota ‘zauvijek’, jer nijedan narod nije osuđen da zauvijek ostane zarobljen zločinima ljudi koji su govorili u njegovo ime; krivica ima svoje počinioce; svaki novi naraštaj ima slobodu i odgovornost da izabere istinu, suosjećanje i pravednost; čovjek koji se pokloni nevinoj žrtvi vraća dostojanstvo i vlastitoj zajednici“ – monah Arsenije nam je bio otškrinuo vrata za suvisli razgovor o „zajedničkom životu“ unatoč Miloradu Dodiku i njemu sličnim. Nažalost, samo kratko jer je nakon te ispovijesti i priznanja monahu Arseniju zabranjen javni govor od strane Patrijarha Srpskog Porfirija zbog osude Mladićevih zločina. To nam je bio znak da su vrata Patrijarha zatvorena za bilo kakav suvisli razgovor na principu zdravog razuma i univerzalnih vrijednosti morala i međunarodnog prva.
Poštovani akademiče Saičiću, nadam se da Vam je sada jasno zašto baš Vama pišem a ne Srpskom Patrijarhu. Pišem zato što u Vama, Vašim univerzalnim političkim i moralnim porukama, kao i u emocijama i suzama studenata i njihovih roditelja, prepoznajem duh otvorenog uma, koji želi da ima što više prijatelja u svom okruženju – komšiluku, a ne što više neprijatelja, koje su dva rivalska nesuđena cara Srba – Vučić i Dodik – neprestano i naizmjenično proizvodili bez ikakvog razloga osim narcisoidne potrebe za vrijeđanje drugoga i nanošene bola na rane žrtvama genocida u Srebrenici.
Naravno, nemojte očekivati da se s Vama o svemu slažem, kao što ni ja ne iščekujem da se Vi slažete sa mnom, ali se neupitno možemo složiti oko jednoga, a to je da su nam jednake univerzalne norme morala o pravu na život, vjeru, slobodu, istinu, pravdu, imetak, čast, mir i pomirenje za opće dobro naših nacija i država – Srbije i Bosne. Također, možemo se složiti i oko neupitnosti međunarodnog prava, koje treba da bude polazište, ali i cilj za mir, povjerenje, pomirenje i suživot na radost naših potomaka za što su se studenti u Srbiji izborili ne samo za sebe, već za sve nas koji vjerujemo u opće dobro za sve ljude dobre volje.
Iskazujući iskrene čestitke Vama osobno, studentima i cijelom srpskom narodu na povijesnoj pobjedi za mir, stabilnost i prosperitet ne samo Srbije, već cijelog regiona Balkana, primite izraze mojeg osobitog poštovanja u nadi da nâs u Bosni nećete razočarati, već da će te njegovati i održati ovaj zdravi duh studenata za bolju budućnost svih nas nakon svega, jer mi to znamo, jer mi to možemo i jer mi to zajedno dugujemo našim potomcima da svoju slobodu i čast ne plaćaju krvlju, već svojom zdravom pameti.
Tako nam pomogao Svevišnji Bog, Gospodar svih svjetova! Amin!
Mustafa Cerić, Ph.D.
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (1993-2012)
