Uvodna molitva
Gospodine, slijedeći Tvoj križni put, željeli bismo slijediti sve oni koji su njime prolazili otkako si im Ti pokazao put. U ovome času pred našim očima svijetli je lik blaženog Alojzija Stepinca. On se suobličio Tvojoj patnji i prošao svoj dio puta s križem. Neka nam ovo sudjelovanje u Tvojoj i njegovoj muci donese duhovne plodove dostojne vječnosti.
1. POSTAJA: ISUS JE OSUĐEN NA SMRT
Krivo optužen stajati pred sudom koji je ruganje pravednosti unaprijed je izgubljena bitka koja pokazuje svu bespredmetnost obrane. Svi tobožnji upiti o istinitosti navoda iz optužnice pokriće su za već donesenu presudu. Svaka, pa i najrječitija i najplemenitija obrana, pada pred silom. Huškanje svjetine jedan je od oblika stvaranja osjećaja krivnje i pritiska na donošenje iskonstruirane presude.
U Isusovoj i u duši svakoga pravednika koji se nađe u sličnoj situaciji ne budi se gnjev. Pravednost Božja veća je od pravednosti ljudi. Kad-tad ona će se dokazati i pokazati. Blaženi su oni koji dopuste da se na njima dogodi nepravda, a da ih ona iznutra ne dotakne. Moja je savjest mirna – sloboda je kojoj presuda ne može nauditi. Bog jedini sve zna.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
2. POSTAJA: ISUS UZIMA NA SE KRIŽ
Boli i peče saznanje lažne optužbe i presude. A slijedi izdržavanje kazne. Prihvatiti čak i nepravednu kaznu, prihvatiti ruganje, javno izvrgavanje pogrdama, blaćenje i najgnusnije etikete može samo pravednik vičan patnjama. Pravednost se probija uskim vratima od kojih mnogi čovjek lice otklanja (usp. Iz 53,3).
Križ prema kojemu Isus širi ruke znak je unutarnje slobode, ali i predanosti u volju Božju. Odgovor je to na veliku tajnu sukoba dobra i zla, svjetla i tame, istine i laži. Samo pravednik to može i zna. Nošenje križa stvarnost je bez privida i sna.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
3. POSTAJA: ISUS PRVI PUT PADA POD KRIŽEM
Biti čovjek znači osjetiti strah, nemoć i pad. Biti čovjek znači osjetiti svu priljubljenost uza zemlju. Pasti pod teretom, posumnjati, pokleknuti… ljudska je značajka. Ne postoji takav čovjek koji ne bi osjetio slomljenost i krhkost vlastitoga postojanja.Posebice kad se na njemu lome silnice i nepravde koje nije sam prouzročio.
Isusov pad pod križem jednako je izraz njegove fizičke, kao i psihičke klonulosti. Kad pada tijelo, pao je i čovjekov duh, kad pada duh, pada i tijelo. Ipak, i najslomljeniji duh još može podizati tijelo. Isus i svaki čovjek koji s njime živi svoj život to zna. Put se križa nastavlja.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
4. POSTAJA: ISUS SUSREĆE SVO JU SVET U MAJKU
Što mogu pomoći majka i otac, što rodbina i prijatelji kad je čovjek usred boli? Saznanje o njihovoj nazočnosti i tješi i još više boli. Boli bol koja se umnožava. Boli saznanje da naš križ najbližima donosi patnju. Boli saznanje da se ovcama oduzima i uklanja pastir. Boli saznanje da odvajanje znači i njihovo ubijanje.
Isusov susret s majkom dokaz je o sveprisutnoj uključenosti najbližih u patnju, pa i u samu smrt onih koje volimo. U trenucima takvih susreta izmjenjuju se težine, a patnja zahvaća široko i duboko. Čitav organizam povezanosti je uključen. No ako patnja, onda i utjeha. Ako slabost, onda i nada. Snaga se u slabosti usavršuje! (2Kor 12,9).
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
5. POSTAJA: ŠIMUN CIREN AC POMAŽE ISUSUNOSITI KRIŽ
Zateći se u prilici u kojoj pravednik trpi i htjeti pomoći ma kakve vanjske okolnosti bile uvijek je dio sućutne božanske stvarnosti. I ma koliko sućuti malo bilo, uvijek se nađe barem netko tko će suosjećati i pomoći koliko može. Suosjećanje je važna krepost prema kojoj se mjeri razina čovječnosti i razina vjere. Čovjek kojega se dotiče pravednikova bol sudjeluje i u njegovoj, ali i u patnji svijeta.
Šimun Cirenac, taj stranac koji je mogao zaobići Isusa, milosrdni je Samaritanac kojega je Isus predoznačio i sebi i svakome pravedniku koji pati. Donijeti topao kruh ili napisati malo pisamce, prošetati se kraj zatočenikova prozora, posjetiti i obići onoga tko sam nosi svoj križ – uvijek je dio toga spasonosnog kruga suosjećanja. Takve sjemenke imaju budućnost rasta. Dobrota se nagrađuje istinom.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
6. POSTAJA: VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC
Kad je netko osuđen, prokazan i etiketiran, uvijek je lakše stati uz masu negoli biti neovisan o njoj, a biti bliz patniku upravo zato što je patnik. Propaganda može učiniti mnogo, zaslijepiti teško, zataškati istinu – ali u srcima rijetkih ljudi ona ne može pobijediti. Snaga nepravde uvijek se isprva čini kao pobjeda. Ali ta je pobjeda počela blijedjeti i prije no što je izrečena presuda, jer ni sudac ni tužitelj istinski u nju ne vjeruju.
Veronika je simbol svih onih koji se znadu odvojiti od nahuškane svjetine i biti svoji, pa makar ih samo spomen osuđenikova imena mogao stajati zatvora ili čak glave. Takvi su ljudi dragocjeni odraz božanskoga lica u svijetu. Upravo onako kako je Kristov lik zasjao na Veronikinu rupcu.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
7. POSTAJA: ISUS DRUGI PUT PADA POD KRIŽEM
Sve što o sebi znademo buni se protiv slabosti. Htjeli bismo biti moćni i jaki, uspravni i nedodirnuti slabošću, pa ni grijehom. No, padovi su istina koja nas to više peče što nas ponovno vraća stvarnosti zemlje od koje smo se u svojoj vjeri i svojoj želji htjeli odlijepiti prema nebu. Pasti i biti na tlu čudesna je zbilja koja otvara prostor za djelovanje Božje moći. U tebe sam se, Gospodine, uzdao.
Isusov drugi pad pokazuje svu nevjerojatnu božansku pedagogiju. Ponovno je na tlu onaj koji je odsjaj Slave i otisak Bića (Heb 1,3) Božjega. Križ pritišće. Svjetina i vojnici iskaljuju patološka stanja svoje duše. Oni koji vole i suosjećaju tiho promatraju svaki bolni pokret patnika koji se još drži i ide dalje. I živi dalje, premda bi smrt katkad bila pravi dobitak. No, tko će odrediti taj čas?
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
8. POSTAJA: ISUS SUSREĆE JERUZALEMSKE ŽENE
Žene su povlaštenije i hrabrije svjedokinje dobrote i sućuti nego muškarci. Više razmišljaju srcem. Muška im je logika i pragmatika posebice strana kad je u pitanju bilo radost, bilo bol. One u njedrima svojih duša nose plemenit izraz onih emocija koje nose ovaj svijet. Katkad samo ženska blizina može donijeti utjehu, raspršiti teške misli. Ženska ruka najbolje znade kako se poslužuje topao kruh ili šalica čaja. Osobito kad je netko u potrebi.
Isus nije nijem i slijep za suze žena koje susreće. On se usmjerio u pravcu njihovih srca i, izlazeći iz svoje boli, svima pokazuje put izlaza iz vlastite zatvorenosti u bol. Čak i tada kad je najteže, može se primijetiti druge. Čak i tada kad nam je nesnosno, možemo naći dobru riječ, napisati pismo, uputiti topao pogled, srdačno zahvaliti… Ali i više od toga. Možemo hrabriti. Pisma iz tamnice mogu biti i jesu dragocjena svjedočanstva Isusova načina nošenja patnje.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
9. POSTAJA: ISUS TREĆI PUT PADA POD KRIŽEM
Nemoguće je unaprijed znati koliko ćemo biti slabi, koliko ćemo puta pasti, koliko je potrebno posrtanja pod križevima da bismo došli do kraja. Duh je, istina, spreman, no tijelo je slabo! (Mk 14,38). Slabost našeg tijela na koje se sručilo zlo jasni je znak kako molitelju molitva ostaje još jedina snaga i lijek. Paradoksalno, čovjeku vjere ono što ruši tijelo jača duh.
Isusov ponovni, treći pad obeskrepljuje česte ljudske vapaje za čudom kad je u pitanju patnja i bol. Proći kroz njih i izdržati bez iluzija o mogućem izbavljenju mogu oni ljudi pred kojima je ostao još samo goli zid vjere. Na toj točki posrće se i pada, ali i ustaje i ide dalje; samo snagom vjere.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
10. POSTAJA: ISUSA SVLAČE
Izlaganje intime javnim pogrdama patnja je koja se poput čavala usijeca u čovjekovo tkivo. Duševne boli i patnje imaju i svoje fizičke značajke. Svlačenje pred javnošću ujedno je dokaz navodne snage onih koji iskazuju mržnju, zluradost i moć, kao i dokaz da čovjeku mogu oduzeti sve, čak i dobar glas, i posjed, i prijatelje, i odijelo – ali mu ne mogu uzeti unutarnju slobodu.
Isus, kome su oduzeli haljine bacivši za njih kocke, predmet je krajnjeg ruganja. No, njegova se čestitost ne mjeri količinom tuđe mržnje, a kamoli količinom odjeće koja mu može preostati. Njegova sloboda pred svim nasilnim i ponižavajućim činima razgoljuje zapravo njih. Pred vratima vječnosti dvije golotinje mijenjaju predznak.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
11. POSTAJA: ISUSA RASPINJU NA KRIŽ
Propinjanje na križ u isti je mah i izvrgavanje sramoti, i ponižavanje, i ubijanje ljudske slobode i oblik iskaljivanja vlastitih zlih stanja na slabijima i neravnopravnima. Kad je u pitanju pravednik, razmjeri se takvih zlih stanja umnogostručuju. Bijes mučitelja kao da postaje veći. Ipak, takva patnja ne može ne roditi dobrim rodom.
Isusova propetost na križ u sebi je skupila sve najdramatičnije oblike ljudske poniženosti i boli. U njegovim rukama i nogama skupilo se sve zlo stanje svijeta. Iz njegova probodena boka iscijedila se tečnost ljudskih zloća. Krik boli, gorki ocat i prikovanost u grč – ono je što nikad nitko neće moći razumjeti. Prihvatiti mogu samo sveti njegovi.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
12. POSTAJA: ISUS UMIRE NA KRIŽU
Smrt je uvijek bolna onima koji ostaju. Često je ona bolna i umirućem. Bol i smirenje miješaju se s osjećajima gubitka, nade… sa sjećanjima. Vijest se uglavnom brzo pronese. Što je umirući bio na istaknutijem mjestu, njegovo umiranje to snažnije zahvati javnost. Što je bio pravedniji, to njegovo umiranje poprima veću snagu. Ni dan ni noć taj glas više ne mogu spriječiti.
A kako je tek pogubiteljima? Kako je onima koji su odlučili da pravednik umre? Predati duh u Božje ruke jedino je što je Isusu preostalo. Svršeno je i poslanje, svršen je i život, svršena je patnja, a svršena je i nepravda. Od trenutka pravednikove smrti počinje raditi Božja pravda. A ona je dostižna.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
13. POSTAJA: ISUSA SKI DAJU S KRIŽA
Pobrinuti se za mrtvoga, urediti ga za to posljednje putovanje, staviti mu najbolje odijelo, iskazati prema njemu posljednju ljudsku blizinu dodirom i pogledom, molitvom i uzdahom, suzom i jecajem… To što još možemo nijemom nazočnošću u trenutku odvajanja malen je iskaz onoga što u tom času osjećamo.
Onaj koga pratimo otkida se od našeg života, a mi smo svjedoci toga bolnog razdvajanja. Posve je mrtvo Isusovo tijelo koje sada učenici i prijatelji polažu u majčino krilo. Taj bolni trenutak dijeljenja od mrtva tijela posljednje je što oni koji vole proživljavaju. Od tog trenutka umrli je počeo živjeti u sjećanju, u uspomenama, u neslućenoj budućnosti…
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
14. POSTAJA: ISUSA POL AŽU U GROB
Položiti u grob ljudski je način odavanja poštovanja pokojnikovu životu. Ispraćaj skuplja samo one koji su voljeli i poštovali. Na pogrebe se ljude ne natjeruje. Što je broj onih koji žele sudjelovati u tom posljednjem iskazivanju poštovanja veći, to je u naredbodavcima smrti veći strah. Pravda je počela rasti. Samo je pitanje časa kad će nastupiti obrat.
Isusovo mrtvo tijelo uzeli su učenici i položili ga u majčino krilo. Oni koji su se brinuli za smaknuće počeli su smišljati priče. Ako je žalost i nada tinjala u onima koji su ga ljubili, u onima koji su Isusa osudili i usmrtili sve je više rastao strah. A strah je posljedica zla. Ni grob u kojem počiva Isusu nije mogao biti trajno boravište. Tri su dana naznaka varljive snage smrti koja se ipak povlači pred naletom nove, neslućene provale života.
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
ZAVRŠNA MOLITVA
Zahvaljujemo Ti, Gospodine, za trenutke provedene uz tvoju spasonosnu patnju i uz patnju koju je proživio blaženi Alojzije. U tom svetom ozračju boli koja liječi i smrti koja uskrisava neka nas prati blagoslov tvoje vazmene nazočnosti.
Autor: don Antun Šuljić
