„Imenujem te promotorom krunice u našoj Hrvatskoj dominikanskoj provinciji, jer znam da ti moliš krunicu.“ Te mi je riječi izgovorio moj dominikanski provincijal. Jedna rečenica. I više od svake funkcije – srce služenja. Bio sam razoružan.
Jer krunicu ne možeš glumiti. Niti je možeš nositi kao ukras. Ako je ne moliš, ona ti ne pripada. Ako je moliš, onda znaš – krunica nije krug zatvorenosti, nego vijenac otajstava. I sa svakom Zdravomarijom kao da se niz tvoju dušu spušta Božja milost.
Zato me duboko potresla, ali i izazvala na razmišljanje, nedavna izjava riječkog nadbiskupa mons. Mate Uzinića o moliteljima krunice na trgovima, koje redovito i osobno susrećem, jer svake prve subote stojim s njima pred katedralom u Rijeci. I molim. I podijelim im svećenički blagoslov.
Nadbiskupova zabrinutost nije bez temelja. Kao pastir, pita se može li molitva na ulici, ako izaziva otpor i podjele, biti istinski navještaj Krista? Je li klečanje na trgu doista čin vjere ili simbol „kulturalne borbe“ koja, umjesto da liječi rane društva, dodatno ih produbljuje?
Zazvučale su mi te riječi ozbiljno, gotovo kao upozorenje. A ja stojim upravo na tom raskrižju: među narodom koji moli – i pastirima koji pozivaju na razlučivanje. I ne mogu ostati nijem.
Molitva nije protiv – nego za
Ako molitva na trgu postane oružje „protiv“, a ne zaziv „za“ onda više nije molitva. Onda je miting. Onda smo pogriješili smjer.
No ono što vidim na terenu nije galama. Nije agresija. Nije povik. Vidim muškarce koji tiho stoje i kleče – bez transparenata, bez ideologije, bez mržnje. I mole. Za obitelji, za žene, za čistoću, za mir, za obraćenje. I to nije čin protiv sekularnosti, nego čin za savjest. I pravo na vjeru.
Molitva nije spektakl. Ali nije ni sram. Nitko se ne stidi kada u bolnici primi blagoslov. Nitko se ne zgraža kada vojnici mole pred odlazak na bojište. Zašto bi onda molitva muškaraca – sabranih, bez plakata, bez reklame – bila povod za sablazan?
Ovo nije politizacija, nego pobožnost
Razumijem strah da bi se krunica mogla zloupotrijebiti kao politički simbol. Ali ni križ se nije ukinuo zato što su ga kroz povijest neki zlorabili. Nije se ukinula molitva zato što su je ponekad izgovarali licemjeri. Niti je krunica prestala biti sveta zato što se nekome čini previše tradicionalnom.
Molitva – ako je molitva – ne pripada ni lijevima ni desnima. Nije konzervativna ni progresivna. Ona je nadideološka. Ona pripada Bogu. Ako se netko moli „da žene budu doma, a muškarci na vlasti“, to nije krunica. To je program. I takvima ne treba mikrofon. Treba im obraćenje.
Ali ako muškarci mole iskreno, tiho, sabrano onda im treba podrška. I blagoslov. Jer to nije borba protiv drugih – to je borba za vlastito obraćenje.
Zahvalnost Marini Katinić Pleić za jasnoću i dubinu
S osobitim poštovanjem želim zahvaliti i Marini Katinić Pleić na njezinu nedavnom razmišljanju o javnoj molitvi krunice. Svojim promišljenim, biblijski i duhovno utemeljenim tekstom podsjetila je da su i procesije, i javne molitve i pobožnosti s Gospinim likom kroz povijest bile izraz slobodnog i sabranog očitovanja vjere.
Zar javna molitva nije biblijska? Zar Timotej ne upućuje muškarce da „posvuda mole“ (1 Tim 2,8)? Zar Crkva nije u povijesti slavila Gospodina i na trgovima i u procesijama i na hodočašćima i na križnim putevima kroz sela i na prvim misijama u Brazilu, Africi, Kini?
Njezina rečenica da „krunica nije blebetanje, nego razmatranje otajstava Kristova života“ treba nam postati kriterij. Ako nas krunica ne vodi Kristu, onda smo promašili njezinu svrhu. No ako nas vodi – onda molimo dalje. I srcem, i zrncem. I šutke, i zajedno.
Krunica liječi – i psihu, i narod, i dušu
Doznali smo da najnovije znanstveno istraživanje provedeno u Italiji, Španjolskoj i Poljskoj pokazuje da molitva krunice djeluje blagotvorno na mentalno zdravlje. Više od 60 posto ispitanika bili su visokoobrazovani. Krunica ne otupljuje razum, nego ga usmjerava. Ne gasi srce, nego ga sabire. Nije oblik bijega, nego oblik otpora protiv buke svijeta.
Sv. Padre Pio zvao je krunicu „oružjem“. Moj dominikanski subrat, papa Pio V., krunicom je branio kršćanski svijet pred Bitkom kod Lepanta. Misionari diljem svijeta umreženi su u “Pokret žive krunice” još od 1826. A danas, mi se pitamo: je li moliti krunicu na trgu provokacija?
Nije. Provokacija je kada se duhovno odustajanje predstavlja kao napredak. Kada se sabranost ismijava. Kada se svetinja vrijeđa – i šuti se. Ne između biskupa i naroda, nego s Marijom pred Bogom
Ne želim se naći „između“ biskupa i naroda. Želim biti s njima – pred Bogom
Poštujem nadbiskupa Uzinića i cijenim njegovu pastoralnu brigu. I vjerujem da ćemo – i on i mi koji klečimo na krunici – pronaći način kako se ne sukobiti oko oblika, nego zajedno stati pred Gospodina, moleći: “Daj nam, Gospodine, sabranosti u vremenu buke. Poniznosti u vremenu samopromocije. Blagosti u vremenu okrutnosti. Daj nam krunicu u ruci – i Tebe u srcu. Jer Tvoja je snaga u slabima, i Tvoje je Kraljevstvo ondje gdje se moli.”
I kad se već pita: donosi li ova molitva plod – dopustite da završim jednostavno: oni koji mole – ne viču. Oni koji viču – ne mole.
A mi, braćo i sestre, idemo i dalje moliti. I u prvu subotu, i u zadnju. I na trgovima, i u našim sobama. Jer krunica nije podjela. Krunica je dar!
