Može li glazbeni žanr postati religija? Može li koncert biti oltar, a vokal propovjednik? Upravo to predlaže inicijativa britanskog magazina Metal Hammer, potaknuta izjavom pjevača grupe Saxon, Biffa Byforda: heavy metal treba priznati kao „punopravnu religiju“. Više od deset tisuća ljudi na društvenim mrežama podržalo je tu ideju. Neki su to dočekali s osmijehom, drugi s nelagodom.
No, kao kršćani – oni koji svoju vjeru žive vjerno nasljedujući Krista u svakodnevici – trebali bismo se najprije zapitati: Što je to religija? I kako je razlikovati od vjere? Jer nije svako religiozno ponašanje ujedno i vjerničko. I nije sve što nosi simboliku – ujedno i sveto.
Religija nije „lajk“ igra
Religija nije pojačalo, ni majica s logom benda. Religija nije stil, već zavjet. Nije osjećaj pripadnosti „sceni“, nego unutarnji poziv da se živi pred Otajstvom. Religija je odnos sa Svetim, s Onim koji nadilazi čovjeka, a ne puka duhovna estetika.
U ranim stoljećima kršćanstva, vjernici su umirali u rimskim arenama s Kristovim imenom na usnama. Danas, navodno, nova „religija“ nastaje iz buke i decibela. To nije ironija, to je banalnost. I zamjena svetoga za spektakl.
Kada Metal Hammer poziva da se heavy metal prepozna kao sustav vrijednosti i duhovno iskustvo – onda ne govori samo o glazbi, nego predlaže ideološku i duhovnu zamjenu. No, ako religiju izjednačimo s glazbenim ukusom, izgubili smo i vjeru i glazbu. Jer religija bez svetoga postaje farsa. A glazba bez duše – buka.
Vjera nije ritam. Vjera je put.
Heavy metal slušam i pratim od mladosti. Cijenim njegovu izražajnost i energiju. Ali vjera se ne može svirati. Može se jedino živjeti. Religija nije glazbeni žanr, nego zavjet života. A vjera nije emocija. Vjera je put. Nije bura, nego oganj koji gori tiho, u savjesti.
Zato Crkva ne mora reagirati na svaku provokaciju. Ona nije Facebook stranica. Crkva je Tijelo Kristovo, živo, povijesno i nadvremensko. I još nešto – Crkva nije ta koja traži dokaz. Ona ga nudi. U šutnji svetaca i u krvi mučenika.
Glazba da – idolopoklonstvo ne
Heavy metal, u svojoj srži, može biti izraz bunta, boli i traganja. I to nije ništa novo. Ali kad glazba postane kult, kad se publika klanja pred pozornicom kao pred svetinjom – tada više ne govorimo o umjetnosti. Tada se događa idolopoklonstvo. Glazba tada postaje supstitucija za Boga. I to je opasno. Jer duhovna glad nije isto što i glad za glasnoćom.
Čovjek može vikati – a biti duhovno prazan. Može urlati, a ne znati slušati. Može pjevati o paklu – a žudjeti za smislom.
Tragikomedija balkanske stvarnosti
U Hrvatskoj i šire na Balkanu, heavy metal nikada nije bio mainstream. I neće to ni postati. Teško je govoriti o njegovoj „religioznosti“ u sredini u kojoj je glazba svedena na turbo-folk i balkanski kič – koji su, nažalost, osvojili ne samo ulice, nego i stadione, pa čak i savjest mnogih koji se javno deklariraju kao vjernici. Nije li tragikomično gledati nogometaše koji se križaju kad ulaze na teren, a nekoliko sati kasnije – totalni dernek, raspašoj, uz pjevačice čiji imidž i još više riječi vrijeđaju sve što križ označava?
Na dolasku naših nogometaša iz Rusije sa svjetskog prvenstva i osvojenog srebra, baš nekako u ovo vrijeme – u srpnju 2018., kada je oko pola milijuna ljudi dočekalo našu reprezentaciju na glavnom zagrebačkom Trgu, što je uzviknuo jedan od nogometaša u mikrofon, kad je na njega došao red?
– „P’jani smo k’o mace…“ – a oko pojasa što je bio svezao oko sebe? Ne hrvatski, nego barjak s likom svetog Ante Padovanskog koji u naručju drži Isusa, a koji je uzet iz crkve sv. Antuna!
Kad sam to vidio, raspametio sam se; i pitam se i danas: je li to religija? Ili je to kult ništavila, upakiran u estradni spektakl?
Crne mise na pozornici – tko je tko?
· Behemoth (Poljska): gazi sliku Gospe, para Bibliju, zaziva Sotonu. Frontmen Nergal višekratno osuđivan.
· Iron Maiden: pjesma The Number of the Beast slavi broj 666 – biblijski broj Zvijeri.
· Black Sabbath: pioniri okultnog metala. Tekstovi o demonima, smrti, paklu.
· Led Zeppelin: gitarist Jimmy Page otvoreni sljedbenik Aleistera Crowleyja.
· Rolling Stones: pjesma Sympathy for the Devil postaje neformalna himna sotonista.
Vjera nije buka. Vjera je istina.
Glazba može biti snažan kanal izraza. Ali nije religija. Može biti nadahnuće – ali nije Objavitelj. Može potaknuti osjećaj – ali ne spašava dušu. Religija traži cjelovita čovjeka. Traži obraćenje, žrtvu, tišinu, čin ljubavi.
Vjera se ne stvara na pozornici. Vjera se stvara u savjesti. A savjest se oblikuje u istini. Ne u dimu i decibelima. Nego u svjetlu Riječi koja postaje Tijelo. Utjelovljeni Isus Krist – ne dolazi s bukom, nego s milošću.
(P. Anto Bobaš, dominikanac, glazbenik, autor knjige „Sotonizam u rock glazbi“)
